Branku Hrvatinu ističe njegov treći i, čini se, posljednji mandat kao predsjedniku Vrhovnog suda RH i već se neko vrijeme traži njegova nasljednika. Premda je riječ o iznimno važnoj funkciji ni građanima, niti stručnoj javnosti nije poznato tko bi to mogao biti. U igri su četvorica kandidata, a N1 propituje način izbora prvog čovjeka sudske vlasti.
Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda; Đuro Sessa, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i sudac Vrhovnog suda te njegovi kolege s toga Suda Darko Milković i Ante Perkušić – netko bi od njih četvorice mogao postati novi predsjednik Vrhovnog suda, a kako doznaje N1 iz krugova u kojima se vrše konzultacije, u mrtvoj trci, koja bi trebala završiti potkraj ovoga tjedna, između Sesse i Turudića čini se da ipak bolje kotira potonji.
VEZANE VIJESTI
No iako je izbor predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske prvorazredan politički događaj, odabir čelnog čovjeka treće grane vlasti, dakle u rangu predsjednika Hrvatskog sabora te predsjednika Vlade RH odvija se ‘pomalo podalje’ od očiju javnosti.
Kakve to nedoumice ostavlja – je li time dodatno narušeno povjerenje u pravosuđe i imamo li prožimanje, a ne trodiobu vlasti, pitanja su na koja smo odgovore potražili od predsjednika saborskog Odbora za pravosuđe i bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljenića te uglednog odvjetnika Veljka Miljevića.
Podsjetimo, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, čiji mandat traje četiri godine, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora Hrvatskog sabora – Odbora za pravosuđe, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor, a kandidat bi, između ostalog, trebao imati najmanje 15 godina iskustva kao sudac, odvjetnik, javni bilježnik ili djelovati 20 godina na mjestu sveučilišnog profesora pravnih znanosti.
Sabor odlazi na stanku 15. srpnja, a samo nekoliko dana kasnije Hrvatinu ističe mandat i novog predsjednika Vrhovnog suda bira se u ‘cajtnotu’ iako konzultacije traju već neko vrijeme pa nije jasno zašto se sa samim odabirom čeka opet zadnji tren.
Miljević smatra da je izbor predsjednika Vrhovnog suda dovoljno transparentan i reguliran tom odredbom, međutim: “To što je izbor predsjednika Vrhovnog suda dovoljno transparentan, ujedno ne znači da je to ‘najbolji način izbora prvog čovjeka sudske vlasti’, a pogotovo ne znači da bi se time radilo: ‘o najdosljednijem poštivanju načela podjele između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti’. Naime, u propisanom postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda RH sadržano je prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda RH i tu je, zapravo, sadržano, cjelokupno sudjelovanje sudske vlasti u izboru predsjednika najvišeg suda RH”.
“Možda bi se sukladno odredbama Zakona o Državnom sudbenom vijeću, posebice člancima od 51.-59. cit. Zakona taj izbor mogao organizirati na način koji bi bio sličniji izboru sudaca Vrhovnog suda RH (osobito čl. 51. st.4. cit. Zakona) te bi Državno sudbeno vijeće, na temelju potrebe popunjavanja slobodnog sudačkog mjesta – predsjednika Vrhovnog suda prikupilo sve prijave na oglas i nakon obavljenog postupka ocjene prikupljenih prijava donijelo obrazloženu odluku o tome koji bi kandidati dva, tri ili više ušli u uži izbor za predsjednika Vrhovnog suda”, iznosi mogućnosti Miljević.
“Time bi se“, smatra, „dao itekako potreban naglasak da je u postupku izbora predsjednika najvišeg suda RH najvažniji stav sudske vlasti. Sukladno tome, o tim kandidatima dala bi svoje ‘prethodno mišljenje’ Opća sjednica Vrhovnog suda RH i nadležni odbor Hrvatskog sabora, a onda bi na temelju tih mišljenja predsjednik Republike dao svoj prijedlog Hrvatskom saboru za izbor predsjednika Vrhovnog suda”.
„Naime, ovako se u praksi do sada događa obrnuto, a to je da predsjednik Republike (na temelju svojih kriterija) izabere osobu koja bi po njemu bila podobna za predsjednika Vrhovnog suda, a onda se takav prijedlog upućuje Općoj sjednici Vrhovnog suda RH i nadležnom odboru (za pravosuđe) Hrvatskog sabora na tzv. ‘prethodno mišljenje’, a očito je da to, po logici stvari, nije nikakvo prethodno mišljenje, već naknadno”, objašnjava za N1 Veljko Miljević.
Da je način izbora predsjednika Vrhovnog suda dobar, smatra Orsat Miljenić, ali i on drži da bi “bilo bolje da predsjednica, odnosno predsjednik Republike predlažu više kandidata pa da Sabor može o njima raspraviti. Tako bi izbor bio transparentniji i javnost i bi imala veći utjecaj što je od iznimne važnosti”. On je uvjeren da je “Vrhovni sud u potpunosti neovisan o politici što vrlo jasno pokazuje dosadašnja praksa i odluke koje je donosio” i dodaje: “Ne vidim kako bi izbor predsjednika Vrhovnog suda koji ne sudjeluje u donošenju konkretnih odluka na bilo koji način utjecao na to”.
No što se tiče odnosa izvršne, sudbene i zakonodavne vlasti, Miljenić za N1 ističe da se zalaže se za još veći stupanj međusobne kontrole: “U svim demokratskim zemljama postoji neka vrsta demokratske kontrole nad radom sudbene vlast – ne donošenjem odluka, nego organizacijom i radom. U Hrvatskoj toga nema i mišljenja sam da bi bilo dobro kada bi predsjednike svih sudova imenovao ministar pravosuđa ili možda čak Sabor što su rješenja u većini europskih zemalja”.
Za razliku od Miljenića, Miljević smatra da je “s obzirom na dosadašnji način izbora predsjednika Vrhovnog suda očigledno da (tako izabrani) predsjednik Vrhovnog suda nije baš u potpunosti neovisan od pozicije predsjednika Republike i Hrvatskog sabora – koji svakako nisu dijelovi sudske vlasti”.
A brojne su zadaće pred njime, naime, kako upozorava Miljenić: „Stanje nije dobro i svi sudionici od kojih je predsjednik (ili predsjednica) Vrhovnog suda najvažniji čimbenik moraju dati svoj doprinos poboljšanju stanja. Predsjednik Vrhovnog suda mora biti spreman pokretati stegovne postupke protiv sudaca i predsjednika sudova koji ne rade dobro svoj posao, boriti se s izvršnom vlašću za bolji status sudaca, veći proračun. Mora biti glas svih sudaca u Hrvatskoj i zaštitnik njihovih prava, a istovremeno i zaštitnik prava građana koji se nađu u doticaju sa sudbenom vlašću“.
Stoga Miljenić od budućeg predsjednika očekuje „neovisnost, hrabrost i diplomatičnost te želju i volju da se promijeni stanje u pravosuđu“, a za dosadašnjeg predsjednika kaže da su „korektno surađivali“ i smatra da je „u datim okolnostim radio najbolje što je mogao“.
“Vrhovni sud je ogledalo i najvažnija institucija našeg pravosuđa te ima najveću mogućnost utjecati na stanje u pravosuđu i u tome mora biti aktivniji nego do sada. Dok god imamo dugotrajne postupke, neujednačenu sudsku praksu, puno nerješenih predmeta, ne možemo biti zadovoljni radom Vrhovnog suda. Sudbena vlast u Hrvatskoj je potpuno neovisna, suci sami biraju tko će postati sudac, tko će napredovati, tko će biti kažnjen, premješten, pa čak i tko će biti predsjednici sudova. To je izuzetno velika samostalost (među najvećim u EU) i nju mora pratiti odgovornost. Vrhovni sud tu mora biti predvodnik”, zaključuje Miljenić.
Miljević naglašava da bi predsjednik Vrhovnog suda morao imati kvalitete koje će mu omogućiti da uspješno obavlja zadatke i ovlasti predviđene Zakonom o sudovima. “Sudac Branko Hrvatin je 12 godina obnašao dužnost predsjednika Vrhovnog suda RH, naime, od 2005. godine do sada, s time što je, prije toga 11 godina proveo na Općinskom sudu u Zagrebu, a 11 godina bio zapaženi sudac Županijskog suda u Zagrebu. Međutim izuzetna je šteta da je današnja odredba članka 45. Zakona o sudovima donijeta tek nedavno (NN 33/15), a tom odredbom obvezan je predsjednik Vrhovnog suda RH: ‘jednom godišnje, najkasnije do 30. travnja tekuće godine, saboru podnijeti izvješće o stanju sudbene vlasti u protekloj godini’ i u njemu može upozoriti na stanje i djelovanje sudbene vlasti, organizacijske probleme u sudovima i nedostatke u zakonodavstvu te dati prijedloge za unaprjeđenje rada sudova“, podsjeća Miljević.
On smatra da bi u skladu s ovlastima predsjednika Vrhovnog suda iz Zakona o sudovima i Poslovnika o radu Vrhovnog suda ocjenjivao uspješnost njegova rada upravo prema sadržaju ‘izvješća o stanju sudbene vlasti’ i pomno razmotrio na što je to on u njemu upozorio: „Na koje je organizacijske probleme u sudovima i nedostatke u zakonodavstvu ukazao te koliko je održano Općih sjednica Vrhovnog suda i koji je bio predmet tih sjednica i, najvažnije, koje prijedloge je dao za unaprjeđenje rada sudova“.
„Dakle, i u okviru nesavršenih pravnih normi uvijek se mogu pronaći jasni i određeni kriteriji za ocjenu određenog problema ili situacije“, napominje Miljević, ali i upozorava: „Uz nedovoljno dobra rješenja u funkcionalnim zakonima po kojima postupaju sudovi u sudskim postupcima i uz neprihvatljiv način izbora sudaca Ustavnog suda RH ne vjerujem da će Vrhovni sud RH moći postići bitnije pozitivne pomake u svom radu u budućnosti“.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
