U početku su ostavljali dojam skupine čudaka. Uskoro su i potvrdili da stvarno jesu grupa čudaka - zagovarali su neplaćanje kredita, predlagali uništavanje banaka, nerijetko tvrdili da djecu ne treba cijepiti i da je Putinova Rusija jedna fina, tip-top država.
Kada su 2015. ušli u Sabor, činilo se da se radi o ekscesu, ali situacija je postala ozbiljna nakon što se na izborima 2016. pokazalo da Živi zid ima stabilnu biračku podršku. Makar je i tada izgledalo da će popularnost Ivana Pernara, Vilibora Sinčića i njihove družine brzo okopniti, piše Jutarnji list.
Ali ovo je Hrvatska, i posljednja istraživanja javnosti pokazuju kako je Živi zid treća stranka u državi sa 11,7 posto glasova i, još važnije, stabilnom izbornom bazom, koja raste dok istodobno drugi padaju.
Pesimisti će zaključiti da u tome nema ništa neobično jer kakvi birači, takve stranke. S druge strane, realisti će pokušati analizirati što za Hrvatsku znači uspon protestne stranke koja bi da se sada održe izbori, lako moguće, odlučila o idućoj Vladi. Živi zid je postao politička činjenica s kojom se mora računati, koliko god ovaj podatak djeluje prilično bizarno.
Iako, kada se analiziraju posljednje živozidaške inicijative, sve to djeluje kudikamo manje bizarno. U pravilu, Sinčić i ekipa otvaraju ozbiljne teme, a zbog ekstravagantnog načina kako ih prezentiraju, uspijevaju privući birače kojima su se ozbiljne stranke popele navrh glave, ako ne i još nečega.
Tako je Ivan Vilibor Sinčić nedavno upozorio kako je uvođenje eura kao službene valute prevažno pitanje da bi se dopustilo “korumpiranoj političkoj eliti da na svoju ruku uvede takve promjene”, stoga od Vlade traže raspisivanje referenduma.
Nedavno su iz Živog zida najavili prijedlog zakona o zajamčenoj minimalnoj mirovini i nacionalnoj mirovini kao jednom od stupova borbe protiv siromaštva u Hrvatskoj. Također, sviđalo se nekome ili ne, dosljedno su mjesecima kritizirali lex Agrokor, ali istodobno tvrdili kako je Ivica Todorić gulikoža i mufljuz.
Plus, ljetošnja populistička najava poreza na nekretnine iliPernarov izlazak za govornicu u majici na kojoj je pisalo “HDZ-lopovi”, što, recimo, misle i u SDP-u, ali se nikada ne bi to usudili napraviti. A i da žele, sada je kasno.
Ili kada je premijer Andrej Plenković nedavno u Saboru, svisoka, Branimira Bunjca upitao “tko je on”, uslijedila je efektna kontra zastupnika Živog zida koji je u maniri koja priliči HDZ-ovim političarima koji se hvale domoljubljem odgovorio šefu Vlade: “U vrijeme Domovinskog rata ja sam bio dobrovoljac na prvoj crti bojišta, a Plenković se liječio od anemije. Logično je da se nismo mogli ni sresti, ni vidjeti”.
U takvim okolnostima pozitivan dojam o Sinčiću ima 53 posto birača, o Plenkoviću 43, a o Bernardiću samo trećina. Možda su ovakve ankete poput bikinija i nerijetko puno otkriju, ali prikriju ono najvažnije, međutim jedno je sigurno – Živi zid uzima birače koji prirodno naginju SDP-u. Odnosno, Živi zid je uzeo SDP-ove birače, posebno one koji su u dvadesetim i tridesetim godinama, i hrvatska politička pozornica doživljava dramatične promjene, piše Robert Bajruši za Jutarnji list.
