Međunarodni je dan ljudskih prava, a o pravima izbjeglica naša Nataša Božić razgovarala je u Točki na tjedan s Tvrtkom Barunom, voditeljem isusovačke službe za izbjeglice.

Kako ste zadovoljni uspjehom prošlogodišnje akcije “Ručak s izbjeglicom”?

Ljudi možda nisu bili upoznati s projektom, i to je veliki iskorak izvan uobičajenog načina slavljenja Božića. To je veliki iskorak i velika stvar. Nadam se da će ove godine puno veći broj građana sudjelovati.

Imate li već informacije koliko je zainteresiranih? Mogu li se izbjeglice ugostiti samo u Zagrebu ili i u drugim gradovima?

Tek smo počeli s ovom inicijativom i već se javljaju ljudi koji su voljni otvoriti vrata svog doma. Što se tiče drugih gradova, u Splitu su dvojica maloljetnika koji su dobili azil. Trudit ćemo se povezati i ljude izvan Zagreba.

Priča o izbjeglicama u javnosti je zamrla, ili se spominje u negativnom kontekstu. Što je dovelo do toga da početna atmosfera dobrodošlice dobije obratan zamah?

Najviše na to utječe međunarodni kontekst, mi u Hrvatskoj nemamo velik broj tražitelja azila ni izbjeglica. Mi živimo u globalnom svijetu i izvanjske stvari utječu na nas. A najveći problem je nedostatak pravih informacija. Ljudi stvaraju stav na temelju neznanja i krivih informacija. Trebali bismo uložiti trud da saznamo prave informacije. Trebamo pustiti da nas podsjete na ono što smo i sami proživjeli prije 20-ak godina.

Crkva u Hrvatskoj je moćna i utjecajna, Hrvati su većinski katolički narod. Biskupi se ovih dana jako bave reformom školstva i Istanbulskom konvencijom, ali nisam vidjela da se brinu oko izbjeglica. Jeste li razočarani time?

Svaki djelatnik u našoj organizaciji je Crkva i prakticira ono na što Krist poziva. Bio bih zadovoljniji kad bih dobivao veću podršku za ono što radim. Mislim da smo organizacija koja najviše radi na integraciji u našoj zemlji.

Je li Crkva previše skrenula u ideologiju?

To što se nisu dotaknuli teme izbjeglica jest propust, ali to nije prioritet ni vrhu Crkve ni političarima. To je veliki izazov.

Koji su glavni problemi azilanata u Hrvatskoj?

Početkom godine bilo je to pitanje odbijanja i vraćanja ljudi koji su dolazili iz Srbije. Zatim, manjak pristupa sustavu azila i zaštti. Druga stvar su negativne odluke MUP-a na temelju mišljenja SOA-e u kojima sama osoba ne zna na što se treba žaliti, jer nema objašnjenja zbog čega se odbija azil. Kasnije su ljudi na sudu dobivali azil i zaštitu.

Postoji li obrazac u postupanju SOA-e?

Nažalost ne, da ga ima znali bismo o čemu se radi. Ljudi su različiti, to nas je i čudilo. Nije bilo okvira po kojemu bismo mogli zaključiti o čemu se radi. Drago mi je da sud preuzima svoju odgovornost i rješava te slučajeve.

Jesu li otužnice o brutalnosti hrvatske policije utemeljene?

Imali smo dokumentiranih slučajeva početkom godine. Takve slučajeve smo slali MUP-u. Dobili smo vrlo općenite odgovore u kojima se negiraju optužbe. Vjerujem da ostalo ide pravobraniteljici i UNHCR-u koji mogu to više istražti.

Koliko je organizirana država, a koliki teret pada na NVO-e?

Pitanje integracije u Hrvatskoj ne postoji. Postoje pojedinci koji se daju izvan svojih obveza i njih treba pohvaliti i zahvaliti im. Sustava nema, to nije politički prioritet. Štoviše, može se na toj tematici dobiti negativne bodove. Mi nadopunjujemo 80 posto svih dimenzija integracije. To zahtjeva puno vremena, za azilante je to jako teško.

Što je s učenjem jezika?

Zadnjih pet godina bilo je osam mjeseci tečaja. Nije bilo pomaka, sada se malo pomiče. Ministarstvo obrazovanja je organiziralo tečaj, ide i javna nabava za idući tečaj, ali to nije dugoročno rješenje. Osoba koja sad dobije azil čeka mjesecima da krene na tečaj, a jezik je pretpostavka bilo kakve integracije. U tom smislu, to je veliki propust jer su dugoročno ti ljudi zakinuti za brzu intergaciju.

Ima li Hrvatska dovoljno smještajnih kapaciteta?

Ne. Postoji zakonski okvir koji omogućava dvije godine osiguran smještaj za one koji dobiju azil. To ljudima omogućuje da nađu posao, nauče jezik…to je vrijeme koje trebamo iskorisiti da ih integriramo što je moguće više.

Sad bismo mogli vidjeti koliko su integrirani oni koji su stigli u valu prije dvije godine.

Četiri dečka su u prihvatilištu za beskućnike jer nemaju posao. Nemaju dovojno sredstava da bi mogli žvijeti, iako rade. Dosta ljudi je dobilo azil, međz njima i četiri samohrane majke.

Hrvatska policija optužena je za nehumano postupanje prema izbjeglicama zbog smrti male Afganistanke Madine. Što znate o tom slučaju?

To je tragičan slučaj. Čim se to dogodilo čuo sam se s kolegom iz Srbije. Nisu bile sigurne informacije, obitelj je bila pod velikim stresom. Bio bih jako pažljiv s informacijama koje dolaze iz različitih izvora i prepustio provjeru pravobraniteljici koja ima informacije koje javnost nema. Na kraju bi trebalo vidjeti tko je odgovoran i neka snosi posljedice za svoje ponašanje.

Zašto je Katolička Crkva proiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Saboru?

To je pitanje nekih pojmova i novosti spram poimanja seksualnosti i ljudskog tijela koje neki ljudi vide kao opasnost za kršćansku atropologiju. Pitanje nasilja nad ženama je nedvojbeno za osudu i to Katolička Crkva i govori, i djeluje kroz svoje organizacije. Dobro je razgovarati o tome i vidjeti o čemu se radi i usporediti to s našim sustavom vrijednosti, vidjeti kakvo društvo želio graditi.

Nitko ne dovodi u pitanje pitanje nasilja, bilo kakvo nasilje treba osuditi i sankcioirati počinitelje.

Biste li postupili kao ravnateljica privatnog katoličkog vrtića koji je ovih dana glavna tema zbog donacije “za najpotrebitije” ministrice Murganić?

Što bi bilo kad bi bilo… Nadam se da bih postupio malo autentičnije. Mislim da upraviteljica vrtića nije ni trebala preuzeti odgovornost za to.

Zašto je Crkva toliko osjetljiva na kritike?

Generalno, nemamo kulturu rasprave i prihvaćanja drugačijeg mišljenja i stava. Tu možemo jako puno rasti u bilo kojem taboru. Isključivost je svuda, nažalost.