Naše gospodarstvo stagnira više od 30 godina, još od 1980. godine. Rast i razvoj nismo uspjeli postići ni u samoupravljanju ni u tržišnom gospodastvu. Zašto je to tako?
Nismo uspjeli ni u bivšem sustavu, u samoupravljanju, ni u sadašnjem tržišnom gospodarstvu. Promjenili smo i sustav i državu, u čemu je onda problem? Od 1980.-2013. godine imamo 33 godine razvojnog neuspjeha. Nije problem što nije bilo investicija. Nije problem ni u skupim radnicima. Uzroci nisu neprovedene strukturne reforme nego ekonomska neefikasnost i socijalna neodrživost odabrane strategije post-industrijske stabilizacije. Te je teze izložio prof.dr.sc. Ivo Družić, predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj izložio je u HAZU.
PROČITAJTE JOŠ
Osamdesete – pokrivenost uvoza izvozom blizu 80%, inflacija rastuća
U prvom stabilizacijskom razdoblju (1980.-1989.g.) jedini pozitivni rezultat je pokrivenost uvoza izvozom blizu 80% pri čemu je godišnja stopa infalcije blizu 200% i rastuća. BDP stagnira, odnosno per capita pada već u 80-tim godinama pri čemu zaposlenost raste pa pada produktivnost. Godine 1989-93. obilježava rat, inflacijski rogovi i dvostruka tranzicija.
Nakon rata – pokrivenost uvoza izvozom pala, nema inflacije
Drugo stabilizacijsko razdoblje 1994-2013. pokrivenost uvoza izvozom je pala na 50 posto, ali je postignut jedan uspijeh da je od zemlje sa endemski visokom inflacijom, Hrvatska ekonomija je postala praktički bezinflacijska. Stopa rasta je u tom razdoblju prosječno oko 3% godišnje i zaposlenost je minimalno rasla i tako imamo nešto što se zove rast bez rasta zaposlenosti. Međutim, kumulativ vanjsko-trgovinskog deficita je narastao na 147 milijardi dolara (preko dva godišnja BDP-a). Akumuliran inozemni dug na 61 milijardu.
Investicija dovoljno, radnici nisu skupi, ali kapital jest
Družić tvrdi kako nije istina kako investicije kod nas ne dolaze zbog birokratskih i ostalih barijera. U Hrvatsku je ušlo u tom razdoblju investicija od 33 milijarde dolara i po tome se Hrvatska od 17 zemalja istočne i jugoistočne euope nalazi na 7. mjestu. No to su bile brownfield investicije kojima se preuzima portfelj postojećih poduzeća, a ne greenfield investicije kojima se grade nova postrojenja s novim radnim mjestima.
U 33 godine pokrivenost izvoza uvozom je prosječno 65%, prosječna stopa infalacije 144%, stopa rasta 0,1% godišnje. Pad zaposlenosti.
Glavni strukturni problem je, smatra Družić, endemski visoka nezaposlenost. Kako god je mjerili uvijek je negdje oko 300 tisuća nezaposlenih. Robnim deficitom, odnosno viškom uvoza nad izvozom, umjesto 300 tisuća domaćih radnih mjesta financirali 300 tisuća radnika u stranim državama. Hrvatska je izgubila 300 tisuća radnih mjesta u industriji, što nije kompenzirano zaposlenošću u drugim izvozno orjentiranim sektorima.
Strukturne reforme na tržištu rada su realno provedene – ako uzmete 8 industrijskih grana koje generiraju 50 % hrvatskog izvoza, 85% zaposlenih u njima ima neto manje od 20 kuna po satu, odnosno 3,5 eura bruto satnicu. Zaključak je da se nema više što reformirat.
Ono što je nereformirano je tržište kapitala – zbog toga je hrvatsko gospodarstvo nekonkurentno. Primjera radi, Podravka posuđuje novac po 4,6 %, a Nestle 1,5 do 2%. Izvoz tako ne može biti konkurentan.
Kod nas ništa ne uspijeva, ni samoupravljanje, ni kapitalizam
Družić pokazuje kako nema razlike, nismo bili bolji ni 80tih ni u novom sustavu tržišnog gospodarstva. Kad usporedimo BDP u 80tim je bio 26,8 milijardi, a 2013. 27,5 milijardi. Rasta nema niti u samoupravljačkoj niti u tržišnoj ekonomiji. U 33 godine sve se promijenilo i država i sustav, osim stabilizacijskog režima. Stoga je podjela neuspjeha sasvim ravnopravna.
Ignoriranje razvoja
Družić zaključuje kako glavni problem što se ignorira razvojna osnova. Intelektualna infrastruktura se tretira kao proračunski trošak, a alternativa tome je investiranje u znanost. Prirodni resursi (zemlja, šume, voda) se tretiraju kao proračunski prihod koji se želi maksimizirati koncesijama, a alternativa je skrbnički odnos, uređeni sustav renti. Materijalna infrastruktura (HEP, HAC, HŽ…) se tretira kao proračunski teret kojeg treba privatizirati, a alternativa je učinkovito upravljanje (primjer u Austriji). Industrijska tradicija se tretira kao “relikt prošlosti”, dok Švedska je redizajnirala svoju industriju.
Potreban je stoga redizajn ekonomske politike. Družić zaključuje: Ljudi moraju moći raditi i od svog rada prehraniti svoju obitelj – nema drugog cilja ekonomske politike i ne može biti drugi cilj ekonomske politike.
