O trenutačnoj poziciji Hrvatske oko rješavanja graničnog spora sa Slovenijom, o uspješnosti hrvatskih diplomatskih napora i lobističkim vještinama u Novom danu govorio je Božom Kovačevićem, bivšim hrvatski veleposlanik u Moskvi.
Slovenska vlada donijela je nekoliko novih provedbenih zakona kako bi do kraja mogla implementirati arbitražnu odluku o granici s Hrvatskom. Kako ocijenjujete korake Hrvatske u odbijanju arbitražne presude?
“Nasprosto mislim da Republika Hrvatska kasni. Ne treba predaleko u prošlost, ali vratimo se na 2015. kada je utvrđena kompromitacija arbitraže od slovenske strane, naša predsjednica je tad trebala otići u Bruxelles, tadašnji premiejr je trebao aktivnije raditi na objašnjavati hrvatskog stajališta. I diplomacija, uključujući i tadašnje eurozastupnike, trebala je krenuti u ofanzivu. Sadašnji premijer Plenković je tada bio zastupnik u Europskom parlamentu, trebao je, kao što to sada radi slovenski zastupnik Peterle, objašnjavati naša stajališta. Hrvatska je trenutno u defanzivi i u nepovoljnom položaju. S obzirom da je Europska komisija bila sponzor arbitražnog sporazuma normalno je očekviati da će željeti da se sproazum provede. To je jedan od scenarija na koji se Hrvatska treba pripremiti, ali istodobno treba uložiti diplomatske napore da se uvaže hrvatska stajališta, a to je izostalo, iz meni nepojmljivih razloga.
VEZANE VIJESTI
Još jednom, mislim da je to trebalo učiniti bezbroj puta dosad. Činjenica da premijer s Junckerom razgovara nakon Cerar samo potvrđuje da smo u defanzivi. U redu, zatečenu situaciju treba definirati, suočiti se da su nam polazne pozicije nepovoljnije od slovenskih, ali to samo znači da treba učiniti dodatne napore. Sad su izgledi da postignemo povoljan dogovor manji nego da smo sve poduzeli 2015., u svakom slučaju i domaću javnost treba prirpemati za nepovoljno rješenje spora, ali na međunarodnom planu tre poduzeti sve.
To sve na kraju treba biti rezultat bilateralnog dogovora. Ako RH iz ovih ili onih razloga bude primorana prihvatiti kao konačno rješenje presudu arbitražnog suda, mislim da to prihvaćanje treba uvjetovati prethodnim potpisivanjem aranžmana o režimu plovidbe i upravljanju zaljeva, da ribari love gdje su i dosad.”
Budući da je riječ o manjem graničnom sporu u Savudrijskoj vali, koliko vam se čini da je Europa uopće zainteresirana za medijaciju?
“Europska unija je pretpostavljala da je potpisivanjem arbitražnog sporazuma problem što se tiče nje riješen. Očito da nije. EU prema Luksemburškom sporazumu ima i stanovite nadležnosti, tu na koncu postoji i Sud Europkse unije. Mislim da se Hrvatska, kao i Slovenija, treba pripremati za taj sud. Ali ne samo u smislu obrambene tužbe, Hrvatska treba prikupljati materijal za tužbu protiv Slovenije. Ako već tumačimo slovensko ponašanje kao suprotno normama međunarodnog prava, onda se u skladu s tim treba i ponašati. Ministar Tolušić je rekao da smo i mi evidentirali slovenske ribare koji se napravili prekršaje. To je krivo, treba evidentirati prekršaje koje je napravila slovenska policija i inspektorska služba jer to je u nadležnosti države. Sud EU-a sudi državama, a ne ribarima.
Bilo bi za očekivati da briljiramo u diplomaciji budući da imamo i predsjednicu i premijera koji su karijerni diplomati.
“Mislim da su neki od važnih aktera napolitičkoj sceni možda precijenili svoje uloge i važnost. Tu prije mislim da na predsjednicu. Ona s Vladom kreira i provodi vanjsku politiku, a u nekoliko navrata se ponašala kao da je ona jedini i glavni čimbenik vanjske politike. U jeku izbjegličke krize, kad Milanovićeva Vlada pokušava spriječiti da Hrvatska psotane hotspot, kad Mađarska odluči postaviti žicu i postavlja se strogo antihrvatski, predsjednica odlazi u Mađarsku i daje joj podršku i suprotstavi se svojoj Vladi. Neovisno o stranačkoj pripadnosti, mora postojati zajednička politika. Prošle godine je to ponovila – Mađarska najavljuje da će blokirati naš ulazak u šengen i OECD, a predsjednica opet ide u Mađarsku, sastaje se s Orbanom i iskazuje razumijevanje za mađarsku poziciju. Takva izjava za nekoga s diplomatskim iskustvom je potpuno besmislena.”
Je li riječ o nedostatku strategije pa i komunikacije između Banskih dvora i Pantovčaka?
“Aktivnost mora imati neki cilj, mora biti usklađena s nekom strategijom. Žalosno je što svaka nova Blada pokušava definirati novu strategiju. Kad je vanjska politika u pitanju strategija bi trebala nadilaziti mandate pojedinih vlada. To je bilo relativno jednostavno dok Hrvatska nije postala članica NATO-a i EU-a, ciljevi su bili jasno definirani – ulazak.
Nakon što su ostvareni ti ciljevi Hhrvatska kao da nema jasno definirane ciljeve. Ne samo predsjednica i premijer, nego i opozicija trebaju dugoročno definirati strateške interese Hrvatske.”
Kako ocijenjujete predsjedničin posjet Turskoj? Bilo je mnogo kritika iz BIH za pokušaj lobiranja kod turkog kolege oko HDZ-ovog izbornog zakona?
“Sam pokušaj lobiranja ne bi trebao biti grijeh, ali kad se planira radni posjet treba imati u vidu koliki su izgledi da se postigne ono što se želi. Prije nego je otišla u Ankaru predsjednica je trebala odvagnuti koliki su ti izgledi. Bošnjačka strana shvaća Tursku saveznikom, a Turska tu ulogu prihvaća. Najjednostavnije, Hrvatska u toj situaciji Turskoj nema što ponuditi što bi bilo toliko privlačno da Turska promijeni stavove. Hrvatska ima stanovite odgovornosti prema BiH i kao takva ima pravo voditi računa i o rješavanju političkih problema u BiH, ali čini mi se da su osim same BiH ključne adrese kojima treba komunicirati Bruxelles i Washington.”
