Nakon gotovo tri mjeseca bezuspješnog javnog vapaja da je se zaštiti od muževog zlostavljanja, Mara Tomašević povukla je na Općinskom sudu u Požegi sve optužbe protiv supruga, požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića.
Dio javnosti je osuđuje, dio razumijem no nitko ne zna odgovor na pitanje zašto je gospođa Tomašević povukla prijavu upravo u trenutku kada se sustav konačno pokrenuo – DORH digao optužnicu protiv njezinog supruga, a vladajući HDZ njenog supruga izbrisao iz članstva.
Odgovor možda leži u iskustvima brojnih drugih zlostavljanih žena u Hrvatskoj koje su se također sudarile s ogluhom obitelji, okoline i institucija sustava.
O poziciji zlostavljanih žena u Hrvatskoj u Točki na tjedan razgovarali smo s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić.
Koliko je često da žrtve povuku svoju tužbu?
“To je nešto što nas koji radimo sa žrtvama ne začuđuje, to je jedna statistika s kojom smo mi suočeni – da takve žrtve najčešće nemaju potporu obitelji i okoline, to psihički i fizički rastrojene osobe.
“Najčešće je dinamika da se žrtva kroz naš sustav osjeća nedovoljno zaštićenom i da nema dovoljno potpore da se sve izvede do kraja. Mi monitoriramo rad državnih institucija: na koji se način djelovalo, je li se promptno djelovalo, je li ozbiljno shvaćena svaka prijava žrtve. hoće li počinitelj biti pravodobno sankcioniran…”
VEZANE VIJESTI
Je li sustav u ovom slučaju reagirao pravilno?
“Kroz ovaj primjer, radilo se o javnoj osobi, možemo vidjeti sve propuste svih dionika koji sudjeluju kada se radi o obiteljskom nasilju: policija, DORH, pravosudni sustav koji je izricao mjeru nepribližavanja, a osobe žive u istoj stambenoj jedinici. Nije izrekao udaljavanje iz stambene jedinice. Upitna je primjerice i učinkovitost socijalnog sustava koji je trebao pružiti psihosocijalnu zaštitu osobi koja evidentno nema nikakvu potporu. Upitno je kako će DORH reagirati nakon povlaćenja optužbi. Imali smo slučaj gdje je DORH nakon povlaćenja optužbi od strane žrtve, protiv jednog uglednika u jednoj županiji, odustao od progona.”
Znači da smo već u ovakvoj sitauciji imali presedan koji ne ide na ruku žrtvi.
“Zanima me ishod, kako će ovo završiti. Postupak protiv Alojza Tomaševića se treba nastaviti. Podsjećam na Istanbulsku konvenciju koja inzistira da u ovakvom vidu nasilja državne institucije preuzimaju progon, a ne da žrtva pokreće optužbe. Odnos moći nije jednak, ne govorimo o ravnopravnim partnerima, govorimo iskorištavanju pozicije moć..”
“Moram reagirati u takvim situacijama, kada dođe do ovakvih izjava javnih osoba. Mi se gotovo dva desetljeća borimo protiv bilo kojeg nasilja i moja je uloga da osvijestim da je bilo koja vrsta nasilja javnodruštveni problem. Moramo osuditi svako nasilje, ne postoji nasilje koje je izolirano.”
Postoje li podaci koliko je žena ubijeno u 2017.?
“16 ih je ubijeno od strane njima bliskih osoba. Posljednjih desetak godina to se kreće od 10 do 18. To je jedan trend, brutalizacija na koju upozoravam i koja će, bojim se, nastaviti svoj uzlet ukoliko ne primijenjujemo puno strože kazne. Naš penalni sustav je vrlo blag. Najčešće su to uvjetne kazne pa novčane kazne, a tek onda zatvorske koje pak budu u doljnoj visini propisane. Imate i obiteljsko nasilje gdje je moguća i nagodba s nasilnikom. To je nešto na čemu moramo raditi zaokret.”
U posljednje vrijeme se puno priča o Istanbulskoj konvenciji. Ministarstvo Nade Murganić je još u listopadu trebalo objaviti izvješće o javnoj raspravi. Je li odnosprema Konvenciji pokazatelj odnosa politika i društva prema zlostavljanju?
“Čini mi se da se taj diskurs sa žrtve, sa žene, stavlja na neka druga pitanja koja su sporedna, irelevantna i gdje de facto govorimo o izvrtanju informacija. Istnabulska potvrđuje nešto što je kroz sudsku praksu regulirano još 2009. Kome je u interesu da se loše prakse podržavaju.”
