Ljubo Jurčić, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, gostovao je u Novom danu i komentirao stanje u Uljaniku, Ini i Petrokemiji.

Kako vidite rasplet stanja oko Uljanika? Hoće li Europska komisija odobriti jamstva?

Ja se nadam da hoće. Putovanje u Bruxelles je stvaranje političkih poena, ali ako pogledamo od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, jedan od zahtjeva je bio da trebamo restrukturirati brodogradnju. Čitavo to vrijeme Europska komisija i Europska unija gledala nam je kroz prste i mi to nismo napravili niti smo zadovoljili europske kriterije. Iz jednostavnog razloga Europska komisija nije reagirala, jer je prije svega Hrvatska kao cijela zemlja mala za Europsku uniju i sve što se dogodi u Hrvatskoj neće imati ozbiljne posljedice za EU. Naš zahtjev će biti odobren da se 96 milijuna eura jamstva odobri i dat će se još malo vremena brodogradnji da preživi, ali ako hrvatska politika ne uvede strategiju spasa brodogradnje, to nitko ne može napraviti. Za brodogradnju, Petrokemiju i Inu privatni sektor bez velikog sudjelovanja politike koja se neće spuštati u kompaniju teško da će bilo koje poduzeće u takvim industrijama preživjeti. Ja se nadam da će se slijedom ponašanja Hrvatske i blagonaklonog gledanja EK prema hrvatskoj bodogradnji to riješiti, ali to nije dugoročno rješenje.

Zašto je brodogradnja u tolikim problemima? Strateškog rješenja nema.

Mi smo zapustili tu industriju. Nestankom brodograđevnog instituta i smanjivanjem poticaja za razvoj brodograđevne opreme, brodogradnja se ne može dugoročno održati u Hrvatskoj. Montaža brodova koji mi radimo ne proizvodi toliku dodanu vrijednost da može dati plaću ljudima koji rade i da su ti ljudi voljni raditi u toj industriji.

Vlada je dala jamstva, ali traži strateške partnere za Uljanik. Postoje li? Tko bi mogao uložiti novac?

Teško je to reći, ja osobno mislim da ne postoje. Zašto Vlada traži strateškog partnera, vjerojatno zato što su ljudi koji vode brodogradilište rekli da neće biti dovoljno 96 milijuna eura. Trebaju pokrenuti ciklus brodogradnje, a Vlada očito zbog pravila EU misli da neće moći te dvije godine svakih pola godine davati jamstvo i zato traži strateškog partnera koji će zamijeniti ulogu Vlade. Sve se događa zato što Vlada nije reagirala na vrijeme na krizu u brodogradilištu.

Zašto Hrvatska nije uspjela u brodogradnji, a pomorska je zemlja?

Nije da nije uspjela, ali sve industrije kopne i nestaju u Hrvatskoj, jer je devedesetih godina politika rekla da sve treba privatizirati, a zadatak je politike da stvara uvjete za neke djelatnosti, ne ulaziti u poduzeća, nego stvarati uvjete za te djelatnosti i onda će privatni sektor naći način da ih iskoristi.

Bi li brodogradnja trebala biti temeljna industrija u Hrvatskoj?

Da. Možda postoji 10 država na svijetu koje mogu graditi brodove koje radi Hrvatska. To je naša komparativna prednost, imamo veliko iskustvo, znanje, infrastrukturu. Brod ima 20 elemenata proizvodnje, mi smo u 15-16 elemenata super. Ja nisam protiv toga da se ugasi ta djelatnost, ali postavlja se pitanje u kojim drugim djelatnostima će se Hrvati zapošljavati, jer je puno lakše nadograditi postojeći, nego stvoriti novu industriju i novi sektor.

Što ako iz EK ne stigne pozitivan odgovor?

Ja mislim da će se riješiti problem na jedan ili drugi način. Sindikat mora reagirati kako mora reagirati, iskazati brigu i zaštitu radnika. Vjerojatno će se organizirati neki blagi štrajk, ali mora se osigurati suradnja između sindikata i Vlade koji će riješiti taj problem. Ovaj put će biti socijalni pritisak. Najgore u cijeloj toj situaciji koja se ponavlja, što se uvijek riješi taj problem, dobije se malo vremena i u tom vremenu se nikad ne rješavaju izvori problema.

Što je s Rafinerijom u Sisku?

Rafinerija u Sisku nema nikakav uvjet da preživi i to više nije pitanje Ine, to je pitanje politike. Tamo nije preživjela ni Željezara Sisak ni Segestica.

Pristup Vlade je da su radna mjesta zaštićena. Jesu li?

Ona su zaštićena na par mjesta, ali rafinerija po današnjim kriterijima, bez obzira što čujemo različite glasove iz različitih interesa, Sisak se treba rješavati regionalnom politikom. Šanse velike za rafineriju nema, ali ima puno drugih prilika.

Koliko hrvatska vlada ima utjecaj na politiku i odluke u Ini?

Tamo su politike tehnološke, financijske i ekonomske. Tu puno prostora za politiku nema. Što se tiče Ine, tu postoje emocije jer je bila najveća hrvatska kompanija. Stvorili su se različiti interesi koji su se prodavali kao nacionalni, ali zapravo su bili privatni interesi. Što se tiče partnera, kapital ima svoju računicu, ne smije ulaziti u minus, mora nešto zarađivati. Država ima druge interese, da održi proizvodnju i to daje profit na duge staze. Kapitalni partner, ako mu Vlada osigura da će to dugoročno biti održivo, može doći. Što se tiče utjecaja hrvatske politike, uvijek je problem taj što hrvatska politika radi pod pritiskom ulice ili populizma i imamo ishitrene poteze, kao što su bile ove arbitraže u koje Hrvatska nije trebala ući, jer Ina nije privatna firma niti karitativna ustavova.

Raspisan je natječaj za savjetnike. Hoće li u 2018. biti donesena rješenja?

Hrvatska vlada se ne ponaša kao ekonomist, nego kao trgovac. Nisam vidio da je i ova, kao ni prošla Vlada donijela strategiju energetskog razvoja i unutar nje vidjeti kakva je uloga naftnog i plinskog sektora te kakav je značaj Ine. Bez toga se radi, ja ne znam zašto im trebaju financijski savjetnici. Nedostaje strategija energetskog razvoja Hrvatske.

Petrokemija je godinama problem, prekinuta je isporuka plina…

Očito da ne plaćaju, odnosno ne rade pozitivno. Čitava situacija u Hrvatskoj dolazi do izražaja na ovom primjeru. U Hrvatskoj postoje uvjeti za proizvodnju, ali ne postoji isplativost. Priča se o strukturnim promjenama, a ona mora doći iz ekonomske politike. Sama Petrokemija po sebi po meni ne može opstati, ali mogu dijelovi.

Mnogi su spominjali da se Uljanik riješi isti način kako se lex Agrokorom rješavaju problemi u Agrokoru. Može li se to dogoditi?

Mislim da to nije potrebno i što vrijeme bude išlo, vidjet ćemo da lex Agrokor nije dugoročno rješenje. Bilo je dobro jer nije došlo do blokade kompanije i mali su isplaćeni. Ako se Agrokor rascijepi, bez obzira što ga je Todorić vodio neekonomično, imao je koncept obujma i reprodukcijski lanac, ali to nije ekonomija obujma. Gledajući s ekonomske točke, bila nagodba ili ne bila, gubitak se dogodio i njime treba upravljati, ali ne vidim strategiju i ideju kako te kapacitete iskoristiti. Glavni cilj u ovakvoj situaciji kako stvoriti te kapacitete i što napraviti da se oni bolje i kvalitetnije koriste. Ovdje se igra s prošlošću, ona je negativna, a pozitivni su proizvod, tržište, tehnologija, kapaciteti. Nema strategije budućnosti. Kad bi se izložila strategija, kad bi se vidjelo da se svake godine može zarađivati, bilo bi promjena.