U kolektivnom sjećanju hrvatskog društva Vukovar zauzima posebno mjesto. Da budemo precizniji Vukovar 1991. zauzima posebno mjesto. Nemoguće je ostati ravnodušan na razmjere stradanja i ljudske patnje, ali Vukovar nije samo 1991. Vukovar je više od toga.

Vukovar je i vučedolska kultura koja datira iz 3. tisućljeća prije Krista, Vukovar je dvorac Eltz, Vukovar je Dunavska ada, Vukovar su ljudi koji ondje žive svaki dan, a ne samo 18. studenoga kada se koprena tuge nadvije nad grad.

Politika i mediji imaju odgovornost za stvorenu percepciju podijeljenog grada s Hrvatima i Srbima koji se “gledaju preko nišana” i koji odlučuju gdje će popiti kavu tek nakon što zavire u Domovnicu vlasnika kafića.

O jednom drugom životu Vukovaraca, onom svakodnevnom koji nije u fokusu medija razgovarali smo s Dijanom Antunović Lazić, izvršnom direktoricom Europskog doma Vukovar i gimnazijalkama Martinom Galić i Nikolinom Bradarić.

Martina Galić je maturantica Gimnazije Vukovar. Odrasla je s “podjelom” na Hrvate i Srbe.

“Definitivno se gleda na nacionalnost zbog rata 1991. Ali to potenciraju stariji, kada govorimo o mlađim generacijama one napuštaju taj način razmišljanja. Iz moje perspektive, u mojoj obitelji i među mojim prijateljima te podjele nema. Odgojena sam da ne gledam ljude na takav način, ali podjela postoji.”

Slično razmišlja i Nikolina Bradarić, također učenica četvrtog razreda Gimnazije Vukovar.

“Vukovar ima taj neki epitet grada slučaja i svi imaju potrebu obraćati pažnju na stvari koje smo trebali godinama prije prevazići. Dijelom su i sami Vukovarci krivi, pogotovo starije generacije, ali i politika. Svi se peru o taj Vukovar.”

Martini je politika mrska i ne sviđa joj se utjecaj koji ima. “U Vukovaru ona ima jako veliku ulogu, ali mislim da ne utječe izravno na mlade, nego na starije koji su naviknuli da im politika diktira život. Ogradili smo se od toga, ovo je mali grad, zna se tko što radi i tko je u kakvim pričama, u svakom gradu na tjednoj bazi se dvojica potuku oko cure, kluba, kladionice samo što je ovdje to preuveličano zbog nacionalnosti što u nekim slučajevima uopće ne mora biti istina. Svugdje se tuku, a jedino u Vukovaru se ne pita zbog čega su se potukli nego koja je nacionalnost onih koji su se potukli.

Mi smo mladi, mi bismo se samo družili

Martina i Nikolina o Vukovaru 1991. znaju kroz priče starijih i onoga što su čule u medijima.

“Bilo koji rat, bilo gdje i bilo kada nije lijepa stvar. Događajima iz 1991. mora se pristupiti objektivno, sa shvaćanjem da je žrtava bilo s obje strane.

Vukovar živi u prošlosti, ali treba se raditi na budućnosti jer je to jedini način da krenemo naprijed.” smatra Martina.

Za Nikolinu je Vukovar 1991. velika tragedija i zločin nad čovječanstvom. “Kada čovjek na čovjeka kreće to je ludost. Rat je igra u kojoj nema pobjednika. To se nije trebalo dogoditi i nitko si to nije smio dopustiti. Bilo čije političke aspiracije nisu vrijedne izgubljenih ljudskih života.”

Iako s ratom veze nemaju, on im je nametnut kao dio svakodnevice. Martinu rastužuje stalno isticanje odnosa Hrvata i Srba.

“Budi mi negativne osjećaje, tugu, nekada i ljutnju jer ljudi ne vide milijun drugih predivnih strana Vukovara. Ne znam je li koji medij popratio rad Gimnazije, Europskog doma. Zato ljudi izvana ne mogu ni dobiti drugačiju sliku Vukovara. Kada me prijatelji izvan Vukovara gledaju kao da sam ja sada jadna što ovdje živim izgubim volju i energiju objašnjavati im da je Vukovar lijep grad za živjeti.”

O Vukovaru se često priča kao o gradu u kojem postoji “nevidljivi zid” koji odvaja Hrvate i Srbe, ali čini se da i on polako, ali sigurno pada.

“Ja mislim da Vukovar postaje homogeniji, da se ljudi druže i da ima velikog kontakta između dvije nacionalnosti. Moje najbolje prijateljice su Srpkinje, postoji podijeljenost, ali ona je sve manja. Ja još jednom apeliram na odgovorne da ukinu podjele u školama jer to samo potencira podjelu. Mi smo generacija upoznavanja, druženja, interneta, Facebooka. Mi se međusobno upoznajemo i shvaćamo da su bitnije ljudske kvalitete nego nečija nacionalnost.”, priča Martina.

Za Nikolinu podjela ne postoji. “Imam prijatelje i Hrvate i Srbe, meni to nikada nije predstavljalo ništa posebno, to većinom mediji i političari potenciraju pa stvari izmaknu kontroli.

Smeta joj podjela po vrtićima i školama.

“Smeta mi jer ispada kao da nam ne vjeruju jer misle da ćemo se pobiti i da će biti skandala svaki dan. Mi smo mladi, mi bi se samo družili i išli na kave. U mojoj školi, moja generacija je prva generacija u kojoj su obje smjene zajedno išle na maturalac i do tada je to bilo nešto strašno nezamislivo, išlo se do te mjere da se u muzej ide sat dva kasnije da se ne bi sreli. Mi smo išli zajedno na maturalac, da smo išli sami bilo bi nam dosadno, a ovako je bilo super, još smo se više zbližili i dan danas se družimo pod odmorom.”

Nikolina također smatra da je nepravedno promatrati Vukovar kroz prizmu odnosa Hrvata i Srba.

“U Vukovaru ima toliko bitnijih i vedrijih stvari o kojima se može pisati, a da to nisu Srbi i Hrvati i njihovi odnosi. Izvještaji iz mog grada prikazuju Vukovar u pogrešnom svjetlu i zbog toga mi je jako žao. Vukovar je jako posebno mjesto za mene, kada odem na fakultet rado ću se vraćati. Drugima nije jasno kako je to moguće da mi je Vukovar jako drag. On je jako lijep grad samo što nije prikazan na taj način.”

Različitosti bi trebale povezivati, a ne razdvajati

I Martina i Nikolina sudjelovale su u programima Europskog doma Vukovar. Nevladina organizacija na sebe je preuzela ogroman zadatak – raditi na izgradnji vukovarske zajednice. Izvršna predsjednica Europskog doma Vukovar Dijana Antunović Lazić priznaje da je to veliki zalogaj, posebno u kontekstu službenih politika kojima zajednički život nije visoko na listi prioriteta.

“Vukovar je grad kao i svi drugi u Hrvatskoj s određenim iznimkama i različitostima. Različitosti bi trebale povezivati, a ne razdvajati. Politika sama po sebi ne bi trebala nametati teme i diktirati život u Vukovaru, a mediji bi trebali smanjiti način izvještavanja kojim doprinose jačanju političkog konteksta. Obilježavanje obljetnice završetka Mirne reintegracije prošlo je primjerice i ove godine potpuno nezamijećeno u odnosu na politička prepucavanja.”

Dijana Antunović Lazić smatra da su mladi u Vukovaru opterećeni prošlošću i nametnutim razmišljanjima o prošlosti onoliko koliko im odrasli nametnu.

“Putem aktivnosti koje provodi Europski dom Vukovar mladi iznose svoje osjećaje i želje da Vukovar ne bude grad prošlosti nego grad sadašnjosti i budućnosti. Mladi žele živjeti i imati klasične tinejdžerske probleme, a ne nositi breme rata. Ne žele se ponašati prema normativima koje im određuju stariji. Kako sami i kažu, oni rat nisu osjetili nego o njemu znaju iz priča starijih.”

Umjesto pijeteta, kirbaj

Studeni je za Vukovarce najteži mjesec u godini. Tada se tek vidi koliko je percepcija ljudi izvan Vukovara potpuno drugačija od realnosti koju Vukovarci žive, smatra Martina.

“Sjećam se jedne situacije jednog 18. studenoga kada sam bila u Koloni sjećanja. Zaustavila me pijana grupa mladića i tražila da im pokažem koji su srpski kafići pa da oni njima pokažu. Nemam uopće riječi za to.”

Nikolina opisuje kako se oko 18. studenoga atmosfera naelektirizira.

“Jednostavno se osjeća nešto posebno u zraku, tenzije, atmosfera postaje napeta, mnogi ne izlaze iz kuća tih dana jer ne žele probleme, neki kafići kojima su vlasnici Srbi ne rade jer ne žele probleme. Dan sjećanja prođe, posjetitelji odu, a Vukovarci ostanu sa svojom tugom. 

“Mislim da nas prosinac spašava jer je Advent i Božić. Svi smo iscrpljeni od tuge i napetosti, ali onda dođe prosinac i klizalište pa nas to spasi i napuni baterije. Ako će bilo tko doći u Vukovar u studenome neka dođe odati počast stradalima. Ali bojim se da taj dan gubi svoju svrhu, postaje kao kirbaj. To me rastužuje. Trebaju nam dobri ljudi koji će suosjećati i doći iz pravih razloga.”, kaže Nikolina.

Za razliku od Dana sjećanja na žrtvu Vukovara obilježavanje završetka mirne reintegracije ne dobije ni blizu toliko medijske i političke pozornosti. Dijani Antunović Lazić žao je zbog toga.

“Vukovar bi trebao obilježavati i mirovne aktivnosti, podsjetiti se da rješenje sukoba može ići i putem dogovora, dijaloga. Završetak procesa mirne reintegracije jedan je od dana koji bi trebao dobiti svoj prostor u medijima, u društvu, ali i u obrazovanju. Nove generacije uče samo o vojnim operacijama dok se mirno rješenje sukoba spomene tek usput.”

Zbog toga, smatra Antunović Lazić, opstaje percepcija Vukovara kao grada vječnog sukoba Hrvata i Srba.

“Nema samo ostatak Hrvatske takav dojam, često se nama dogodi i da ljudi iz inozemstva imaju dojam da se ovdje događaju sukobi i podjele, ali isključivo između dvije nacije. Na taj način gubi se identitet Vukovara kao multikulturalnog grada s pripadnicima svih drugih nacionalnosti. Upravo se tom multikulturalnošću Vukovar prije rata ponosio. Kroz svakodnevni život ljudi komuniciraju i na taj način stječu povjerenje u svoje susjede i suradnike, ali opet se vraćam na jak politički i medijski utjecaj koji u najvećem dijelu kreira sliku Vukovara. Često se dogodi da gosti koji po prvi put dođu u Vukovar očekuju grad u kojem još uvijek traju sukobi. A kada im se pokažu svijetle točke koje Vukovar ima i stvari koje čine svakodnevnicu Vukovaraca ljudi se vrlo ugodno iznenade, obuzme ih želja živjeti u Vukovaru. No, u sljedećem koraku zaustave se pred činjenicom sustava podijeljenog obrazovanja koji ne žele svojoj djeci.”

Koliko se puno govori o stradanju Vukovara 1991. malo se govori o tome kako je bilo živjeti u gradu od 1991. do mirne reintegracije 1998. godine.

“Malo se zna o životu u Vukovaru u to vrijeme jer ljude koji su tada ostali to nitko i ne pita. Europski dom Vukovar je kroz programe Vukovarskih konferencija pokušavao voditi razgovore na temu međusobne pomoći u najtežim situacijama, ali ljudi nerado govore o tom razdoblju na javnim mjestima. Uglavnom o tome pričaju u intimnim, prijateljskim krugovima, gdje će ih sugovornici razumjeti. Vrijeme rata i neposrednih poslijeratnih događanja nikada ne mogu običnim građanima ostaviti lijepe uspomene, a život u potpuno srušenom gradu bio je jedan izazov za preživljavanje. Primjerice, kada je ponovno uvedena javna rasvjeta u Vukovar 1997. ljudi su taj događaj doživjeli kao ponovno oživljavanje grada. Nakon toga uslijedila je obnova kuća, zgrada i javnih prostora, ali se nije paralelno radilo s ljudima na otklanjanju traume. Te posljedice osjećamo i danas.”, zaključuje Antunović Lazić.

Percepcija Vukovara 28 godina nakon rata i 21 godinu nakon mirne reintegracije i dalje je rat, a ne mir. Martina i Nikolina već su umorne od objašnjavanja da je Vukovar puno više od toga. Zato imaju poruku za ostatak Hrvatske.

Vukovar je krasan grad

“Želim da nas puste na miru. Da počnu gledati na nas kao građane jednog divnog grada, a ne kao na ljude koji žive u vremenu prije 30 godina i to samo kad njima odgovara. 18. studenoga treba biti rezerviran za odavanje počasti svim žrtvama. Na taj dan nam ne treba publika, političari i reflektori, treba nam suosjećanje i podrška.”, zaključuje Nikolina.

Martina poručuje da ne treba vjerovati svemu što se piše o Vukovaru. “Poslala bih im poruku da u Vukovar dođu i u druge dane, a ne samo 18. studenoga, i da provedu malo vremena u Vukovaru. Tek tada će shvatiti koliko ovaj grad ima za ponuditi. Na događaje iz 1991. ne moramo misliti samo 18. studenoga. Žrtve s time žive svaki dan, kao i mi. Ali u Vukovaru ima i lijepih stvari, muzeja, Dunavska ada, dobrih provoda. Neka dođu, razgovaraju s ljudima i onda će vidjeti kako je Vukovar krasan grad.” poručuje Martina.