S više od polovice građana (51,3%) starijih od 16 godina koji si ne mogu platiti tjedan odmora od Hrvatske je u EU lošija jedino Rumunjska.

Minimalni 7-dnevni odmor koji bi danas trebao biti standard za sve građane nedostižan je za njih polovicu jer, očito, postoje dvije Hrvatske. Jedna u kojoj si građani u bogatijim primorskim županijama i Zagrebu te oni s jačim obiteljskim zaleđem koji mogu sebi priuštiti odmor koji nije luksuz, nego potreba suvremenog čovjeka, i druga Hrvatska u kojoj građani s prosječnim i ispodprosječnim plaćama rade da bi preživjeli, a ne da bi živjeli i otišli na odmor, piše Večernji list.

Zbog cijena na Jadranu koje ne prati rast hrvatskih plaća najbrojniji su gosti zapadnjaci, Slovenci, Češi, Poljaci, Slovaci… Usporedbe radi, samo si petina Slovenaca ne može platiti tjedan dana odmora, a u EU u prosjeku si odmor ne može priuštiti 28% građana. Stručnjaci su odavno upozoravali da se nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih županija vide i po razlikama u prosječnoj plaći, kvaliteti zdravstvene i socijalne skrbi, dostupnosti vrtića, pa je u slavonskim županijama manje od trećine djece obuhvaćeno vrtićima, u Brodskoj-posavskoj tek četvrtina za razliku od Zagreba, Istarske, Primorsko-goranske i Splitsko-dalmatinske županije u kojima je obuhvat djece u vrtićima od 70% do preko 80% u Zagrebu.

“Gotovo da se treba pitati koji Slavonci idu na more, jer ih je malo ostalo u nekoć bogatim županijama u kojima su ljudi uzgajali razne kulture, imali stoku i dobro živjeli, a danas ne mogu jer ih je ubio uvoz jeftine hrane koji guši Hrvatsku. Druge grane gospodarstva propale su u Slavoniji, plaće su niske i veliki dio Slavonaca se iselio, a dio koji je ostao si ne može priuštiti odlazak na more. Osim toga, hrvatsko more postaje sve nedostupnije i hrvatskim građanima u cjelini. I sa zagrebačkom plaćom (7485 kn, op.a.) koja je uvijek 1000 kuna jača od prosječne, naše je more ljudima preskupo. Cijene apartmana i ugostiteljske ponude otišle su u nebo. Pizza je bila najjeftinija hrana, a sad košta 70-80 kn, sokovi su 20-ak kn, voće i povrće je skupo na tržnicama”, govori sindikalist Krešimir Sever.

I cijena apartmana od 70 eura za prosječnu četveročlanu obitelj je, dodaje, previše. Iako, kaže, Međimurje ima visoku stopu zaposlenosti, ali niske plaće, pita se i koliko Međimuraca može na more. U Zadru vlasnik apartmana za Večernji list kaže da su mu cijelu sezonu gosti uglavnom stranci, a od domaćih imao je nešto Zagrepčana i gospođu iz Čakovca.

Drugi govori da je ugostio samo jedan par Slavonaca, ali koji radi u Njemačkoj. U Omišlju vlasnica apartmana ističe da ima samo strane goste, a Slavonce nije vidjela godinama. Samo u Petrčanima, u relativno povoljnim apartmanima od 50 do 60 eura vlasnik kaže da je imao goste iz Zagreba, Ogulina i mladu obitelj iz Virovitice.

“Prije 50 godina odlazak na more bio je luksuz, danas bi trebao biti normalna stvar, a sad je opet postao luksuz, što je nazadovanje. Ako si i prosječna obitelj može priuštiti tjedan na moru, može si doslovno priuštiti samo more i ništa više, ne izlete u nacionalne parkove jer su cijene previsoke ni odlazak u restorane”, kaže demograf iz Vukovara Dražen Živić.

Slavonske županije su pri dnu po prosječnim plaćama, BDP-u, ali Živić navodi i pozitivnu stranu, lokalne prednosti Slavonije kojom građani nadomještaju neodlazak na odmor.

“Vukovar ima novi bazen i gradsku plažu, što nismo imali prije 20 godina, dosta se ljudi kupa na Dunavu, Dravi, u jezerima oko Orahovice. U kontinentalnom dijelu zemlje povećala se kvaliteta sadržaja poput kupališta, kojih prije nije bilo”, govori Živić.

Sociolog Drago Čengić ističe da je tema o društvenim nejednakostima tema za posttranzicijska društva i naše uvijek relevantna. Tiče se ekonomskih, društvenih, političkih, regionalnih pa i zdravstvenih nejednakosti unutar kojih se kreću pojedinci i skupine u društvu.

“Ako postoje dvije Hrvatske, postoje barem dvije istine o toj temi. Jedna je statističko-istraživačka, a s druge ona realna – iz perspektive stvarnih ljudi koji se suočavaju s određenim aspektima siromaštva ili s prijetnjama da upadnu u njega”, kaže Čengić.

Još 2018. u studiji MMF-a temeljem istraživanja u kojem su proučili 77 zemalja, različito razvijenih u razdoblju od 20 godina, autori navode, da nejednakost u dohocima potiče ekonomski rast ako je Ginijev koeficijent nejednakosti manji od 27, a što je Ginijev koeficijent veći od 27, nanosi veću štetu ekonomiji i koči rast.

Prema Večernjem listu iz svibnja 2017. i Eurostatu, Ginijev koeficijent za Hrvatsku iznosio je 2015. 30,4, a za EU 31,0. Ispod ili oko 27 bile su Belgija, Češka, Danska, Austrija, Slovenija. Prema MMF-ovu otkriću i Eurostatovoj računici nejednakost raspodjele dohotka u Hrvatskoj umjerena je, ali prešla je točku na kojoj počinje nanositi štetu dugoročnom ekonomskom rastu. No 2018. uočen je prema podacima DZS i anketi o dohotku stanovništva trend smanjenja dohodovne nejednakosti u Hrvatskoj.

“Regionalne razlike, koje su po brojnim mjerenjima u nas na djelu, mogu osnaživati doživljaj društvenih nejednakosti. U Zagrebu i nekoliko bogati(ji)h županija – među njima su i “južne županije”, veća je mogućnost ostvarenja nekih životnih šansi. Dio tog procesa nosi turizam, ma kako bio stihijski i za okolinu destruktivan u lokalnim sredinama. No turizam zasad nudi suživot tradicionalnog načina privređivanja (agroturizam) i modernog nomadskog turizma. Taj je proces vidljiviji na obali nego u Slavoniji gdje je klasična poljoprivreda i dalje nekonkurentna za moderna tržišta, a tvornica, koje su prije održavale na životu mala gospodarstva, više nema”, kaže Čengić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.