U još jednom u nizu tekstova o svijetu u doba korone naša repoterka Ivana Dragičević razgovarala je s umjetnicima koji su trenutačno u New Yorku - epicentru epidemije koronavirusa u SAD-u.
Sjedeći uz virtualnu pozadinu aplikacije Zoom na kojoj je nacrtan kauč s natpisom „terapija“, Hrvoje Slovenc u kameru svog kompjutera pokazuje crtež koji je nastao nekoliko tjedana prije prve vijesti o koronavirusu dok je gledao kroz prozor svog dnevnog boravka u New Jerseyu na manhattanski skyline.
“Počet ću pisati knjige proročanstva kao Baba Vanga”, uz smijeh priča Slovenc hrvatsko-američki fotograf, koji je tada skicirao čudovište koje iz usta ispušta otrov po američkom megalopolisu. Danas je New York epicentar zaraze u Sjedinjenim Državama, a Donald Trump kaže kako za cijelu državu, koja ima najveći broj zaraženih na svijetu, tek slijede odlučujući tjedni.
New York je dom globalnom kapitalu, ali i globalnoj umjetnosti. Uz Hrvoja Slovenca, za „Svijet u doba korone“ razgovaramo s Brunom Pogačnikom Tremowom i Ivanom Vukšić, umjetničkim dvojcem poznatijim kao Tarwuk, te dizajnericom i filmskom i video autoricom Majom Čule, svima s njujorškom adresom.
Čule: Kada se tek počelo pričati o koroni, mnogo mojih prijatelja Njujorčana me uvjeravalo da stvari neće otići ovako daleko, da pretjerujem kada govorim da ćemo imati globalnu katastrofu, jer sam s prostora koji je prošao rat.
Pogačnik Tremow: Nama su se smijali i govorili da smo traumatizirani Balkanci, kada smo na početku, prije svih, počeli kupovati zalihe hrane. Padale su i ocjene da smo paranoični jer smo kod kuće prošli rat koji nas je zauvijek transformirao.
Situacija u New Yorku više nije nimalo smiješna. Od petka 13.-og kada je guverner Andrew Cuomo odlučio početi zatvarati grad do danas kada je i u SAD-u postao dominantan narativ rata kao u čitavom svijetu.
Slovenc: Mislim da ljudima treba slogan. Kada se kaže „mi smo u ratu“, to je nešto što s jedne strane može utjecati na homogenizaciju, a isto može biti i priprema za vijesti koje mogu biti jako loše.
Pogačnik Tremow: I što sada reći, kakvu poruku poslati? Situacija se osjeća i iza zatvorenih vrata. Čuje se puno više sirena nego inače. Hitna pomoć, vatrogasci. Za New York je potpuno nevjerojatna situacija praznih ulica. Ovdje nije bilo doba dana ili noći kada su ceste bile prazne ili bez zvuka. Uvijek je bio neki žamor, glazba …
Vukšić: Mi živimo u Brooklynu i sve oko nas izgleda kao neka čudna nedjelja ili zima u Dubrovniku. Sve je zatvoreno osim lokalnih supermarketa i ljekarni. Većina ljudi je u kućama i da hodate po kvartu sat vremena, ne biste sreli više od desetak ljudi. Svi se drže dalje jedni od drugih. Neki ljudi nose maske i skijaške naočale. Kada si dugo zatvoren u kući, više ne možeš ni imati pravi osjećaj onoga što se događa vani.
Slovenc: Nisam izašao iz stana dva tjedna i imam osjećaj da sam u reality showu, odnosno da stvarnost gledam samo putem televizije, kao da je uopće nema. Početak krize dočekao sam u Meksiku, a kada sam sletio na JFK, bio sam jedina osoba koja je u zemlju ulazila u redu za imigraciju što nikada do sada nisam vidio.
Čule: Bio je vrlo čudan osjećaj gledati u telefon i pratiti kako se svijet mijenja u jednom danu. Istodobno su mi otkazani i poslovi i let za Hrvatsku gdje sam trebala doći zbog rada na jednom filmu koji se snima isključivo preko računalnih kamera. Film je trebao biti sniman kao eksperiment, a čini se da je taj moj eksperiment, sada u jednom danu, postao naša nova stvarnost. Svijet se prebacio online.
U online svijet prešli su i Čule i Slovenc kao predavači na umjetničkim školama i fakultetima i za taj transfer bili su spremni. No, nagla disrupcija njujorškog i američkog načina života, te novi virtualni život pokazuju i svoje naličje.
Čule: Predajem vizualne komunikacije s dvadeset studenata u klasi, rad je strukturiran dobro, svi imaju svoje planove i jednom tjedno odradimo sesiju od nekoliko sati putem Zooma, na koji su u SAD-u prešli svi mogući studentski programi. I sada uspoređujem, moji nećaci u Hrvatskoj koriste Carnet za školu, a moji studenti u New Yorku koriste Zoom, proizvod privatne kompanije čije su dionice narasle s početkom pandemije i dalje rastu, a kompanija bilježi rekordan profit.
Čitam kako se mnogi žale na Carnet, ali mislim da je golema prednost da u Hrvatskoj uopće postoji javna infrastruktura za obrazovanje koja je svima dostupna i koja se može i unaprijediti. I ne samo to, od zdravstva do obrazovanja ovdje je sve privatno, a primjerice novčana potpora koju je država obećala isplatiti svima, neće biti dostupna jako velikom broju ljudi s dna socijalne ljestvice, od imigranata koji nemaju vizu na dalje.
S druge strane, jako puno ljudi je iznenađeno kako se tako veliki pomak može dogoditi u tako kratkom roku, uvijek svi govore da nemaju dovoljno vremena, da previše rade, i onda u roku od nekoliko tjedana svi su zatvoreni u kuće i uopće ne rade. Mislim da taj pomak u imaginaciji može pomoći da se još jako puno drugih stvari otvori i da ljudi razmišljaju kakve živote mogu imati kada se velike stvari mogu brzo promijeniti.
Slovenc: Koliko god smo u jednu ruku idealisti, toliko smo i realisti. Sa studentima puno pričam o ovom ograničavajućem stanju koje jest frustrirajuće, ali se iz njega može izroditi nešto kreativno i može se razmišljati o nekim stvarima o kojima ne bismo nikada prije. Koliko dugo gledam u ekran razmišljam o jednom radu koji bi se, kao i Majin, bazirao samo na tom ekranu. Ne mislim da postoji opasnost da se sve preseli na ekran jer mi ne možemo izbjeći iz naših glava, u koju god poziciju nas netko stavi. Tako da ovo možda može biti proširivanje nekih tema o kojima smo razmišljali ranije, a ne totalna promjena.
Pogačnik Tremow: Mislim da je jako veliki pritisak što se na ovo gleda kao na neku priliku za kreativan rad, jer je situacija ekstremna i samo neki će imati priliku raditi kreativne stvari. To sada postaje privilegija koju ima jako mali broj umjetnika, a veći broj njih sada se mora boriti s temeljnim pitanjem egzistencije.
Ovo nije doba renesanse, Boccacciovog Decamerona. Sumnjam da će se takve stvari pojaviti u ovakvim uvjetima i mislim da je ovo o čemu Maja i Hrvoje pričaju, jako velika opasnost, to da se umjetnost u potpunosti premjesti iza ekrana. Ono malo što je ostalo, u smislu gledanja filmova u kinu na velikom platnu i promatranja bilo koje vrste umjetnosti uživo, moglo bi do kraja nestati ako se ovakva situacija nastavi duže i može se dogoditi da se izravna cijeli krajobraz umjetnosti.
Zbog globalne hibernacije, freelanceri, su u ovom trenutku u svijetu pogođeni u svim profesijama.
Pogačnik Tremow: Sve se otkazalo, sve je stalo, sve izložbe, sve prodaje, studio koji smo imali u sklopu naše rezidencije, sve je zatvoren na neodređeno, nitko nema nikakve prognoze, najoptimističniji izračuni govore da će se stvari nastaviti na jesen. Mislim da je najpametnije da se prihvati ono što se događa i unutar toga se proba naći nova struktura. I proba se pomoći onome kome treba pomoć, od prijatelja do ljudi kojima je potrebno više nego nama…
Vukšić: Najveći problem sada je kako platiti rentu, budući da nema prihoda. I rezerve će se otopiti, pa pokušavamo uskočiti u sve inicijative koje se pojavljuju u New Yorku koje rade pritisak na kongresmene, senatore, na lokalnu upravu, traži se prihvaćanje mjera da se plaćanje renti odgodi i smanji.
Čule: U mojoj zgradi od dvadeset stanova smo se udružili, jedan od susjeda je sindikalni odvjetnik s puno znanja oko organizacije. Naša vlasnica ima oko stotinu nekretnina u Brooklynu i na Manhattanu i taj susjed vodi priču kako ćemo s njom ispregovarati ili odgodu plaćanja rente ili da se nešto uspije napraviti s omjerom koji ona plaća gradu i onoga što naplaćuje nama, da se odrekne profita dok kriza ne prođe i ljudi ponovno uspostave stalni izvor prihoda.
U New Yorku ima oko 5,4 milijuna onih koji žive u unajmljenim stanova. To je dvije trećine stanovništva grada. U srijedu istječe rok za plaćanje stanarine za travanj, a vlasnici nekretnina već procjenjuju kako 40 posto ljudi neće biti u stanju platiti stanarinu.
Neki stanodavci već su oprostili svojim stanarima rentu za ovaj mjesec, no nekretninske agencije procjenjuju da ako se ovakva situacija nastavi, u propast bi mogli prvo otići mali rentijeri, jer ni sami neće biti u mogućnosti plaćati troškove.
Rapidan rast nezaposlenosti u kombinaciji s reduciranim satima i plaćom mnogih zaposlenih, smanjilo je i potrošnju koja je ključ američkog ekonomskog rasta, a olakšice koje je donio izvanredni zakon o skrbi možda će ublažiti, no nikako i premostiti razmjer posljedica za američko tržište rada i ekonomiju. U SAD-u je i prije koronavirusa bio veliki broj zdravstveno neosiguranih zbog troškova zdravstvene skrbi koji su među najvišima na svijetu. I prije no što je pandemija stigla do američkih obala, SAD su u omjeru s drugim razvijenim zemljama, imale najmanji broj liječnika i bolničkih kreveta po glavi stanovnika.
Vukšić: Mi smo obuhvaćeni takozvanim njujorškim temeljnim zdravstvenim osiguranjem, jer za ovdašnje statistike prihodi su nam ispod razine siromaštva. Zdravi smo, ne viđamo nikoga, jedemo zdravo, a sve što znamo da se ovih dana događa u New Yorku gledamo kroz prozor televizora – od apela njujorških liječnika o nedostatku opreme, do umirovljenog liječničkog osoblja koje se mobilizira zbog razmjera krize, šatora u Central Parku, do vojnog broda bolnice usidrenog u njujoršku luku.
Čule: Iako predajem na fakultetu, zdravstveno osiguranje imam preko druge škole u kojoj paralelno studiram, obzirom da mi je predavačka satnica manja od šest mjeseci i nemam stalno zaposlenje. Nadam se da ga neću koristiti, jer se držim izolacije, a mjesta u bolnicama nema.
Slovenc: Imam zdravstveno preko fakulteta na kojem sam zaposlen. Ono što čujem, preko mog partnera koji radi u biokemijskom laboratoriju koji je uključen u pronalaženje cjepiva, jest da nikada nije bilo toliko solidarnosti međunarodne zdravstvene zajednice kao do sada, sve što se pronađe stavlja se kao otvoreni izvor.
Njujorški način života, puls svjetske metropole s milijunima ljudi koji žive na relativno maloj površini, hiperpovezanost unutar grada i New Yorka sa svijetom, navela je mnoge da razmišljaju i o budućnosti organizacije života u velikim urbanim cjelinama.
Pogačnik Tremow: Konstantno o tome razmišljam, u stvari to je nešto o čemu najviše razmišljam i te misli idu u dva smjera. Prvi je da bi ovo moglo u potpunosti uništiti taj kreativan duh New Yorka koji je možda bio ono u što smo gledali na svim kulturološkim razinama. Dakle, jedna od stvari zbog kojih je i nas privukao New York možda nestane. S druge strane, možda dominantni model kapitalizma padne na koljena, možda se otvore neki novi prostori, s nekim novim klincima, možda neka nova scena nađe prostor ako ekonomija bude teško pogođena. Hoćemo li mi biti tu, hoćemo li imati novca, zdravlja za preživjeti to sve, o tim stvarima ne smijem razmišljati jer ne vode na dobro mjesto i izabrao sam taktiku noja s glavom u pijesku. Iz dana u dan, pa dokle ide. Bilo koji drugi scenarij u meni stvara anksioznost. Najgore je misliti da se ništa neće dogoditi, da ćemo izgubiti godine svog života, neko normalno razdoblje koje smo trebali imati, a nova generacija će se pandemiji 2020. smijati kao nekom mitskom čudovištu koje će do tada biti bezopasno. I negdje mislim da se na koncu ništa neće promijeniti, barem ne na bolje.
Vukšić: Užasno puno čitamo science-fiction, tako da nam ovi scenariji nisu iznenađujući i sada to gledamo govoreći – gle, ovo se dogodilo za naših života. U prenapučenom gradu kao što je New York jako je teško ovo kontrolirati. No, meni je opet drago da sam od svih mjesta na svijetu ovdje, jer ovaj grad ima tu neku čudnu solidarnost. Ovo je težak grad za život, većini ljudi jednako težak, nebitno koliko zarađuju ili što rade.
Svi se voze pretrpanim vlakovima, svi navigiraju ulicama punim smeća. Ovdje postoji neki duh koji zamišljam da možda postoji u vojsci, neki duh bratstva jer si to sve uspio preživjeti. Kada nas pitaju gdje si bio 2020. meni će biti drago reći da sam bila ovdje i da smo okruženi prijateljima kojima je stalo, koji zovu, koji nude novce, nude da idu u nabavku. Dobar je osjećaj da znaš da imaš takvu zajednicu oko sebe. Ljudi se po cijelom gradu organiziraju, pomažu jedni drugima. Mentalno je sada bitan samo optimizam. Zapamtila sam priču nekog zen učitelja koji je govorio o bijegu vijetnamskih izbjeglica čamcima, ljudi su bili u panici, a brodovi su tonuli… Bila je dovoljna samo jedna osoba na brodu koja je staložena i smirena i ljudi su tada preživjeli. Ja želim biti takva osoba drugim ljudima.
Više o sugovornicima:
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
