Osjećaj da smrt vreba na bolničkom odjelu, samoća, očaj, užasnutost, bijes, potreba da se tjeskoba podijeli s nekim.. dvanaest ljudi iz raznih dijelova svijeta ispričalo je svoje emotivne trenutke o boli i strahu koje izaziva COVID-19.
Vrtuljak smrti
Park Hyun, 47-godišnji južnokorejski inženjer, bio je zdrav čovjek i mislio je da “koronavirus nije njegov problem”. Sve dok nije završio na odjelu intenzivne njege u bolnici u Busanu.
Počelo je s grloboljom i suhim kašljem, rekao je. Nekoliko dana poslije već je hvatao zrak i onesvijestio se dok je čekao rezultate testiranja.
Pošto je bio pozitivan, primljen je u bolnicu gdje mu se stanje mijenjalo iz sata u sat te je nekoliko puta pomislio da će umrijeti. “Bilo je to kao vrtuljak smrti”, rekao je.
“Osjećao sam se kao da mi debela ploča leži na grudima i kao da ih netko istovremeno probada iglama”.
Osam dana i dva negativna testa poslije, otpušten je iz bolnice.
“Bio sam u lošoj situaciji”, kaže Park.
Svaki put kad se osjećao malo bolje, želio je nešto napisati prijateljima. “Mislio sam da mi je to zadnja prilika da napišem nešto u životu”.
Smrt se prikrada
Kardiolog Fabio Biferali proveo je osam dana “izoliran od svijeta” na ortodontskom odjelu rimske bolnice koji je preuređen u odjel intenzivne skrbi.
“Imao sam čudne bolove, kao da mi netko sjedi na leđima”, rekao je.
“Terapija kisikom je teška, potraga za radijalnom arterijom bolna je. Radili su to dvaput dnevno. To što sam liječnik mi je pomoglo da podnesem bol. Neki drugi očajni pacijenti vikali su, ‘dosta, dosta'”.
Najteže mu je bilo noću, samome sa strahovima.
“Nisam mogao spavati, sobu je preplavila tjeskoba. Tijekom dana dolaze liječnici, dolaze sestre, dostavljaju hranu”.
“A noću, noću dolaze samo noćne more. Smrt vreba”, opisao je.
Sjeća se da je medicinsko osoblje bilo potpuno prekriveno. “Mogao sam im vidjeti samo oči, brižne oči, i čuti im glas. Oni su mi ulijevali nadu”.
Kaže da mu je u tim danima najviše nedostajala obitelj.
“Bojao sam se da ih više nikada neću vidjeti i zagrliti. Dopustio sam da me očaj preplavi”.
Do vrata pakla i natrag
Wan Chunhui (44), kaže da je bio “prestravljen” kada je čuo dijagnozu, ali sad misli da mu je put do “vrata pakla i natrag” promijenio pogled na život.
Proveo je 17 dana u privremenoj bolnici u Wuhanu, ishodištu pandemije.
“Sad na život gledam drugačije. Miran sam, potpuno spokojan.. Bio sam do vrata pakla i vratio se. Na svoje sam oči gledao kako drugi umiru, to me promijenilo”.
Dobio je temperaturu i prvo se odlučio samoizolirati kako bi zaštitio obitelj. Kako mu nije bilo bolje, otišao je u bolnicu, pješačio je do nje sat vremena.
Liječnici su mu propisali antibiotike i kazali mu da se zatvori u kuću jer u bolnici nije bilo dovoljno kreveta.
“Bio sam prestravljen. Ali kasnije sam prigrlio situaciju takva kakva jest i natjerao se da mislim pozitivno. Paničarenje nema smisla”, rekao je Wan.
Suprug i otac devetogodišnje kćeri, prije koronavirusa imao je samo problem s visokim tlakom.
O svojoj bolesti vodio je internetski dnevnik, ali ga je težak kašalj prisilio da ponovo ode do bolnice. Prevezli su ga u jednu od dvije poljske bolnice koje je Wuhan podigao u rekordnom roku.
Ispričao je da je medicinsko osoblje bilo loše zaštićeno, tako da je primjerice cipele prekrivalo vrećama za smeće.
Vjerna crkvi
Song Myung-hee (72), bila je zabrinuta da će umrijeti sama pošto se zarazila na obredu u crkvi Shincheonji u Daeguu, epicentru zaraze koronavirusom u Južnoj Koreji.
Song je preventivno bila izolirana u svome domu, ali nekoliko dana nije imala simptome, a zatim je počela jako kašljati.
“Uopće nisam mogla spavati”, rekla je. “Trajalo je to dva dana”.
“Tada mi je lice počelo oticati. Uplašila sam se da ću umrijeti sama”.
U Daeguu više nije bilo slobodnih bolničkih kreveta pa su je prevezli u bolnicu u Seongnam, 220 kilometrara dalje.
“Tada mi je laknulo, više nisam bila sama”.
Iako se vođa crkvene zajednice Shincheonji, tajanstvene vjerske skupine, ispričao za odgovornost te sekte u širenju koronavirusa, i unatoč molbama njezine obitelji, Song je odlučna ostati pripadnica te zajednice.
“Ne napuštam svoju ckrvu, nije me briga što ljudi govore”.
Dolazi u valovima
“Najbolji opis – borite se za zrak kao da ste na visokoj nadmorskoj visini”, rekla je 28-godišnja Južnoafrikanka Christine.
Dva dana nakon kontakta s bolesnim kolegom osjetila je prve simptome i potvrđen joj je covid-19.
Nedugo potom obolio je i njezin partner Dawie (30).
Par je u samoizolaciji nastavio raditi od kuće. Ponekad su mislili da pretjeruju jer bilo je dana kada su se osjećali dobro, rekao je Dawie.
“U jednom danu stanje se promijeni i nekoliko puta. Osjetite drhtavicu, pa vam poslije bude dobro. Meni je najgore bilo prošli tjedan. Stvarno sam jedva disao pa sam zvao liječnicu. Rekla mi je da pazim na znakove da ne dobivam dosta kisika, na primjer da mi nokti ne poplave”, ispripovijedao je Dawie.
Očaj u vlastitu domu
Francuskoj kućanici i majci troje djece Djemili Kerrouche najteže je bilo gledati kako se troje njezine djece muči da prati nastavu i piše zadaće dok su bila zatvorena u kući.
Pošto su se u nje već razvili simptomi, nosila je rukavice i masku u kući i nije željela dotaknuti hranu, no dvoje od njezine troje djece – u dobi od šest, 11 i 19 godina – već je kašljalo.
“Djeca su sama bila pod pritiskom jer su željela uspjeti u školi”, kaže ta 47-godišnja majka iz Mulhousea u istočnoj Francuskoj, gradu teško pogođenom pandemijom.
“Nastavnici su im zadavali zadaću kao da je stanje redovno”, rekla je.
“Najstarija kći pripremala se za maturu i vidjela sam je da plače kada nije uspijevala, a nisam je mogla zagrliti, utješiti je, pomoći”.
“Moral mi je pao na dno. Ne mogu prestati plakati….”
Šok i samoća
Marisol San Roman, sociologinja i studentica iz Argentine, bila je šokirana kada je doznala da je zaražena i opisala je “potpunu samoću” koju je osjetila.
Vjeruje se da se zarazila prije povratka u Argentinu, na oproštajnoj večeri u Madridu održanoj pošto se zatvorio Institut za poslovni menadžment na kojem je studirala.
“Imam 25 godina, mlada sam, zdrava – to je neshvatljivo”, govori o šoku koji je doživjela.
Izbjegavao ju je 65-godišnji otac s kojim živi, ostavljao joj je hranu na pragu, na ulazu u njezinu sobu.
Sama je liječila oboljela pluća i mjerila si zasićenost kisikom. “Koronavirus je bolest koja se boluje u samoći, potpunoj samoći”.
Njezina priča postala je viralna kada je dala intervju medijima putem Skypea, a primila je nekoliko uvreda putem socijalnih mreža zato što se vratila u svoju domovinu prenoseći virus.
Pokušala je zaustaviti stigmatizaciju. Na svom instagramu napisala je da želi biti neka vrsta društvene svijesti, upozoravati ljude da budu svjesni, “da se ne šale s bolešću i da to što su mladi ne znači i da su imuni te da koronavirus nije gripa”.
Podjela iskustva
Poduzetnice Julia (27) i Megan (35) željele su podijeliti svoje iskustvo s drugima jer su bile među prvih 50 zaraženih osoba u Južnoj Africi.
Zarazile su se s tri člana obitelji na skijaškom izletu u Švicarskoj, vjerojatno u baru.
Te dvije žene nisu željele objaviti svoje puno ime i kriju se iza računa na instagramu @livingcoronapositive na kojem su dokumentirale svoje ozdravljenje, odgovarale na pitanja i željele “unijeti malo svjetla i pozitive u ova mračna vremena”.
Iskusile su različite verzije simptoma, neke blage, neke koji su trajali tjednima, kažu Julia i Megan.
O testiranju su otkrile da nije “nimalo ugodno kada ti stave velik štapić u nos, no to traje kratko”.
Sve žele podsjetiti se da su “stres, tjeskoba i panika normalne ljudske reakcije na nešto tako veliko i nepoznato kao što je ova pandemija”.
“I zato, molimo vas, budite blagi prema voljenima koji izgube kontrolu. Njima treba vaša ljubav, potrebno je da ih umirite”, poručuju.
Bijes
Francuz Charlie Barres (29), zaposlen je u bolnici kao fizioterapeut i brine ga opterećenje koje pandemija izaziva na zdravstveni sustav.
“Upozorenja o stanju državnog sustava nisu od jučer. Ne tako davno, medicinsko osoblje je štrajkalo… A sada sustav eksplodira, u bolnicama je katastrofalno stanje”, rekao je.
Oženjen i otac dvogodišnjeg sina, morao se izolirati u svome domu u Parizu pošto se bolest pojavila u obliku zimice i suhog grla.
Liječnik je postavio dijagnozu. “Testovi su skupi i njih čuvaju za složenije slučajeve”, objašnjava Bares.
Dva dana osjećao se loše, a zatim, postupno se počeo oporavljati. Sin mu je također obolio, a supruga je dobila glavobolje i grlobolju.
Nulti pacijent
Učiteljica Lorena (33), ispričala je da njezina 71-godišnja teta bila “nulti pacijent” u Ekvadoru. Vratila se s turističkog putovanja u Španjolskoj i sudjelovala na obiteljskoj ‘fešti’ s 30 drugih osoba krajem veljače u gradu Babahoyu.
“Već po dolasku dolasku nije se osjećala baš dobro… Rekla nam da joj se činilo kao da je imala povišenu temperaturu na putu i da je mnogo ljudi kašljalo” u zrakoplovu kojim se vraćala
Njezina je teta smještena u bolnicu gradu Guayaquilu, žarištu epidemije u Ekvadoru i virus joj je potvrđen tjedan poslije.
Cijela se obitelj zatim izolirala i testirala, a kad je bivša ministrica zdravstva Catalina Andramuno objavila na televiziji da je pet osoba oboljelo shvatili su da govori o njima, ispripovijedala je Lorena.
Njezina teta je umrla, a više od deset članova obitelji bilo je zaraženo, uključujući Lorenu koja se oporavila.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
