Kultura u Europi, pretrpjela je velika gubitke tijekom korona krize. Kazališta, muzeji, galerije zatvoreni, koncerti otkazani, filmska produkcija je stala. Različite europske države pitanju kulture u društvu pristupile su različito, a u izvanrednom paketu za oporavak europske ekonomije izdvojena su i velika sredstva za kulturu. U krizi se pokazalo i kako je kultura nešto nasušno, nešto što je čovjeku fundamentalno važno. U studenom prošle godine Europski parlament dodijelio je nagradu Lux za najbolji europski film.

“Bog postoji, ime joj je Petrunija”, priča o borbi za žensku ravnopravnost, europska je koprodukcija koje je pod palicom makedonske redateljice Teone Mitevske, osvojila srca europske publike. U svom govoru pred Europskim parlamentom Mitevska kaže:” Petrunija je prkosna. Njezin otpor i njezina hrabrost dirnuli su mnoga srca. Makedonski političari uvijek me kritiziraju govoreći kako su moji filmovi previše politički. I to je istina. Ja sam autor koji je zainteresiran za društvene devijacije.

Mislim da je moja dužnost da izrazim svoje mišljenje i govorim o problemima o kojima se nitko ne usudi pričati. Kako u konačnici graditi bolju budućnost, ako se ne usuđujemo? Kako bismo to mogli, mora nam se dati prostor da slobodno izrazimo svoje mišljenje. I tu leži naša zajednička borba. Nas, kreativnih umjetnika i vas političara. Ponavljam, da očuvamo našu slobodu, da se izražavamo slobodno i bez straha. Ja sam žena. Ja sam Makedonka i ja sam Europljanka. Duboko vjerujem da je budućnost Europe u solidarnosti i uključivosti, ne isključivosti.”

Za “Svijet u doba korone” razgovaramo s Teonom Mitevskom.

Citirali smo vaš govor pred Europskim parlamentom u kojem ste rekli kako Europa mora biti inkluzivna, a ne ekskluzivna i da je na neki način ključ za sve nas kao fundament Europske unije – sloboda govora, sloboda izražavanja. Nekoliko mjeseci smo već u izvanrednom stanju, koliko mislite da je ta vaša poruka sada važna?

Čini mi se da je ta poruka važna, možda i važnija nego bilo kada ranije. Kada sam govorila u Europskom parlamentu i kada sam govorila o inkluzivnosti, prije svega sam mislila na najveće bogatstvo Europe,a to je ta kulturna raznolikost, to što trebamo slaviti i na neki način staviti ispred svega. Mislim da je ovo što nam se događa velika lekcija za sve nas. Kada je sve ovo počelo, Europa je reagirala uplašeno, svi smo se nekako zatvorili, a onda imam osjećaj da smo shvatili da smo jači kada smo zajedno. Tako da se nadam da je budućnost Europe u uključivosti. Kada pričam o Makedoniji i Balkanu, kada bih ja osobno bila u nekim vodećim političkim krugovima, ne bih čekala do neke tamo 2029. godine, nego bih cijelu našu regiju primila u Europsku uniju u sljedeće dvije godine. Europi je potreban jedan takav čin i korak kako bismo počeli nešto bolje i zdravije. Europskije.

Koliko je u smislu kulture važno razumijevati te različitosti i taj zajednički prostor u Europi u koji bi svi trebali biti uključeni?

Važno je zbog toga što kultura probija granice. Pričamo o raznolikosti iskustva i načina na koji pričamo priče, gledamo život, nalazimo rješenja. To je neizmjerno bogatstvo. Već smo tri mjeseca svi zatvoreni i ovo vrijeme dalo nam je puno prostora za razmišljanje. Mislim da je jasnije nego ikada da je kultura duhovna hrana svakog čovjeka. Ta intelektualna i emotivna stimulacija koju kultura nudi je nešto što je neizmjerno važno, nešto bez čega čovjek ne može postojati i nešto bez čega nema razvoja.

Vidjeli smo da se u Europi upravo povela slična rasprava i da su se i europski fondovi u krizi izdašnije otvorili prema kulturi, iako su različite države članice postupale različito u pomoći sektoru kulture, pogotovo prema ljudima koji su “slobodnjaci”. Mislite li da će financijska injekcija koja je dana pomoći i sektoru kulture u budućnosti, ali i tome da se ta ideja o različitosti otvori na jedan pametan i kreativan način?

Naravno da hoće. Ja bih tu financijsku injekciju još udvostručila ili utrostručila, jer sada je vrijeme kada treba stvarati, razmišljati i probijati granice u svakom pogledu. Jer cijelo ovo iskustvo je vrlo ponizno, vidimo koliko smo mi mali. I svi smo mi i umjetnici i ostali prinuđeni da sebi postavljamo ona prava, esencijalna pitanja. Samim time kada se ti ne foliraš, nego pričaš o onome što je važno i suština svega to je i osnova prave umjetnosti. Dakle, postavljati prava pitanja. I baš zbog toga ja bih sve sada dala u investiranje u kulturu. U japanskoj arhitekturi nakon Drugoga svjetskog rata, nastao je pokret koji se zove arhitektonski metabolizam. Japan je bio srušen i razmišljalo se kako izgraditi nešto zdravo i novo na ničemu. Taj pokret je jako zanimljiv jer govori o tome da trebaš imati srž koja je zdrava i kako na neki prirodan, organskiji način na toj osnovi izgraditi sve drugo. Mislim da se taj uzorak može primijeniti i na kulturu, odnosno na institucije koje pomažu kulturi. Sve ovo je mogućnost da se preispitamo i razmislimo kako bi kultura i financiranje kulture i sve strukture koje se bave kulturom bolje funkcionirale.

Tijekom pandemije, na poziv Solunskog međunarodnog filmskog festivala, pozvani ste s još nekoliko autora da napravite kratki film vezan za situaciju u kojoj smo se našli. Napravili ste film o svojoj obitelji, u njemu, u posljednjem kadru, kada ste svi nagurani u jednoj prostoriji i gledate prema nebu, vaša nećakinja izgovara rečenicu – preživjeli smo, no hoćemo li evoluirati – to je pitanje…

To je Shakespeare. Biti ili ne biti, to je pitanje. Mislim da je pitanje koje svi sebi postavljamo. Kada je kriza što možemo kao društvo naučiti od svega toga. Vratiti se na ono staro ili pokušati stvoriti nešto novo, nešto što će bolje funkcionirati. Otprilike, to je ideja tog filma. Jako je zanimljivo što se dogodilo u svemu ovome. Kada si filmski redatelj, naviknut si da imaš veliku ekipu, na određene uvjete, predispozicije kako film treba izgledati. S ovim solunskim projektom bila sam prinuđena porušiti sve moje ideje o tome što je dobar film.

Onda shvatiš da je u suštini dobra ideja osnova svega. Imati što reći. Na formu i uvjete, čovjek se prilagodi. Da odgovorim direktno na pitanje – hoćemo li evoluirati? Mislim da da. Kapitalizam ne funkcionira. Svi gledamo dokle nas je doveo ovaj ekonomski sustav. Doveo nas je do samouništenja. 21. stoljeće neće biti stoljeće ideologije, nego znanosti. I možda na neki način preispitivanja i rekonstrukcije društva i ekonomskog sustava u kojem funkcioniramo.

U govoru pred Europskim parlamentom spomenuli ste kako vas makedonski političari kritiziraju jer su vam filmovi “previše politički”, a vi se bavite disrupcijama i devijacijama društva, a bez govora o tome ne bi bilo ni umjetnosti koja reagira na svakodnevicu. Koliko umjetnici u tom smislu mogu doprinijeti toj široj diskusiji u društvu, jer se često govori da je iluzorno očekivati da umjetnost mijenja stvari? Koliko je važna participacija kreativnih glasova u cijeloj priči o našoj budućnosti?

Participacija kreativnih glasova je esencijalna. Sloboda izražavanja je nešto bez čega nema napretka. Umjetnik jest i treba biti filozof našeg vremena. Treba biti hrabar, treba provocirati i treba pričati o nezgodnim stvarima. Koliko je to političko? Svijet u kojem živimo i sve što živimo je političko. Stvorite uvjete da se umjetnik osjeća sigurno i slobodno. Slobodno se izraziti to je nit demokracije. To je ono prema čemu svi moramo stremiti i stremimo.

Kada govorimo o sredstvima, svaka umjetnost ima svoj način, svoj izričaj. Danas se sve više govori o digitalnom prostoru, kojeg smo sada malo više iskusili zbog pandemije. Puno se govori o tome koliko digitalno pomaže ili odmaže umjetnosti. U svakom slučaju to jest još jedna platforma za stvaranje, promociju i diseminaciju kulturnih sadržaja. Kako gledate na tu debatu o digitalnom?

Važno je konzumirati umjetnost. Društvo se razvija, virtualna stvarnost je razvoj koji je neminovan, od kojeg ne možemo pobjeći. Ono od čega ne možemo pobjeći moramo prihvatiti. Ljudi će s virtualnim produžiti konzumiranje umjetnosti, ali to ne znači da će ovo drugo prestati. Mislim čak da nakon ovog iskustva, možda zvučim previše pozitivno, da će dakle ovo drugo, neposredno, direktno i istinito konzumiranje umjetnosti, postati još važnije. Ljudi su socijalna bića. Mi trebamo dodir. Primjer je ovaj naš razgovor, koliko god nam je zanimljiv, on je on-line. Biti jedno pored drugog, ta energija koja se izmjenjuje, koja se prenosi je esencijalna za nas ljude. Kako kaže Harari, dodir, komunikacija i ogovaranje su esencijalni za evoluciju. Nemam ništa protiv digitalnog konzumiranja, ali doživljaj koji imaš kada si u kazalištu, muzeju, kada si u kinu, na izložbi, to je nešto za što će nam svima sada biti jasnije koliko je taj osjećaj ključan i potreban.

Rekli ste mi kako je svo ovo vrijeme o budućnosti europske kinematografije on-line razgovarala jedna grupa europskih autora iz filmske industrije, do kojih ste zaključaka došli?

Događa se to da su ljudi postali iskreniji. Otvorila se odjednom jedna iznimno otvorena rasprava. Na neki način je u suštini možda problem kulturnih institucija i sistema europskog financiranja – rigidnost. Svi pričaju o fleksibilnosti. Europski sustav funkcionira, osnova je dobra, ali kako od toga razviti nešto fleksibilnije, otvorenije, nešto što će nam dati više slobode u tim pokušajima da nešto iskreiramo. Sviđa mi se ta iskrenost koja se pojavila. U trenutku kada si na rubu i kada ne znaš što će biti poslije ovoga, onda istina izlazi na površinu. Onda se možda i nađu prava rješenja.

Kada smo kod novih rješenja, vi ste kao autorica jako svjesni feminističke pozicije u tom smislu. Puno se tijekom pandemije pričalo o ženama, od porasta broja zlostavljanja, do toga kako je teret krize najviše pao na žene od rada na prvoj crti u zdravstvu, pa do nagomilavanja kućnog rada i plaćenog rada. Pojavila se u krizi i syntagma o novom empatičnom feminističkom vodstvu država i društava gdje se kao primjer uzimala novozelandska premijerka ili premijerka Islanda. Koliko je danas važno shvaćati da je to možda i put za našu budućnost? Ženska budućnost.

Kada si na vrhu piramide moći, piramide patrijarhata, žene nikada nisu bile na tom vrhu. Sistem nije napravljen da bi mi ondje bile. Znam da u mojoj profesiji, filmskoj industriji, sa svojom sestrom Labinom, glumicom i producenticom, uvijek smo se morale adaptirati, da nađemo alternativne načine kako doći do krajnjeg proizvoda. Ništa nam nije bilo dano. Uvijek smo se morale dodatno boriti. To iskustvo – narasti u svijetu u kojem si građanin drugog reda je u suštini vrlo korisno za nas žene. Mi smo uvijek bile prinuđene da se snalazimo i pronalazimo alternativna rješenja za svaki problem. I što se dogodilo, došla je korona, došla je kriza i naravno žene su te koje su se uspjele najbolje snaći u ovim uvjetima. Je li to budućnost? Nadam se. Trebat će nam sigurno još stoljeće, ako preživimo na zemlji, da skinemo patrijarhat. Na kraju, cijela ideja patrijarhata jest borba moći. Dakle kako stvoriti jedan svijet u kojem smo jednakiji? Moramo se nastaviti boriti i pokazivati dobre primjere. Je li budućnost svijeta na ženama? Da. To je činjenica, nismo ni vi niti ja došli do tog zaključka, to se već godinama priča. Jako je važno da kada govorimo o tome da je budućnost svijeta na ženama, reći da to ne znači da će sada žene pokoriti muškarce i da će model biti isti kao što je bio do sada. To simbolično znači kreirati jednakiji svijet za sve. Muškarce, žene, sve nas. Ne promoviram rat, nego promoviram drugačiji način funkcioniranja. Jednakiji. Gdje svatko ima istu mogućnost.

Vaš film “Bog postoji njegovo ime je Petrunija” dobio je brojne međunarodne nagrade. Priča je to o borbi jedne žene, svi koji nisu pogledali film, preporučam ga, nećemo prepričavati sadržaj, ali vezano za ovo o čemu ste posljednje govorili, koja bi bila poruka Petrunije svima nama?

Svatko od nas ima kapacitet ne samo da promijeni sebe nego i da promijeni svijet.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.