Nevenka Baran, sutkinja Visokoga trgovačkog suda, ispričala je u Newsroomu s kakvim se problemima suočila njena obitelj nakon što su završili u samoizolaciji. Ona se, kaže, zna snaći u sustavu koji nije predvidio ovakve situacije, ali toliki ljudi ne znaju i zato apelira da nadležni izrade protokole i za takve slučajeve.
Nevenka Baran je objasnila da je njen raniji apel izazvao neugodnosi Ustanovi za zdravstvenu njegu u kući u Preradovićevoj u Zagrebu, što joj apsolutno nije bilo cilj.
“Cilj i svrha moje reakcije su bili samo upozoriti na pojave koje se događaju u brojnim obiteljima koje skrbe o svojim nemoćnim članovoima, i to u sitaciji kad neki od članova obitelji dobije temperaturu ili oboli od covida. Ustanova u Preradovićevoj već 15 godina patronažno skrbi o mojoj djeci i na njihov rad ja uistinu nemam primjedbe”, kazala je i pojasnila:
VEZANE VIJESTI
“Cilj mi je bilo ukazati na nužnost uvođenja određenih protokola u postupanju.”
“To su blizanci koji su stradali 1991. u osječkoj bolnici”, objasnila je posebnu situaciju obitelji sa sinom i kćeri.
Za patronažne sestre i osoblje rekla je da su “krasne osobe, požrtvovne, neke od najsavjesnijih koje je upoznala u životu”. Objasnila je što je pošlo po krivu unatoč tome:
“Nikome nije bio cilj ostaviti nas bez skrbi. Ja sam im javila da se pojavila temperatura u obitelji”, navela je da je povišenu temperaturu dobio njen suprug, “jer sam svjesna da skrbe o najtežim bolesnicima i nisam željela da se nekome nešto dogodi.”
Naknadno se ispostavilo da je njen suprug pozitivan na novi koronavirus, kazala je, a dodatni problem je bilo i to što je baš u to vrijeme “nedostajalo reagensa, pa se malo duže čekalo na rezultate”.
“Moj sin je bio toliko uplašen što će se dogoditi ako ja dođem u situaciji kao suprug… (Suprug) je 24 sata spavao, nije mogao ustati. Razmišljala sam što će se dogoditi ako ja dođem u takvu situaciju, a u kući imam dvoje djece. Protokol nigdje nije propisao takve situacije, tko će se skrbiti o njima”, kazala je.
#related-news_0
Smještaj u ustanovu je proces, rekla je zašto ta opcija u ovim uvjetima nije rješenje, sve da i nije činjenice da nije rješenje djecu iz toplog doma smjestiti u ustanovu, ako postoji ikakav način da do toga ne dođe.
“Moj sin je rekao da neka ga eutanaziraju, da samo želi odlučiti na koji način će učiniti. Moja kći ne može govoriti. Ona nije mogla reći što joj se sve događa u glavi, ali 10 dana joj je zablokirala probava”, pričala je dalje Nevenka Baran:
“Nitko mi nije mogao savjetovati što činiti. A ja nisam liječnik.”
“Kako smo bili obitelj u samoizolaciji, jedino rješenje bilo je zvati Hitnu i voziti dijete u KB Dubrava. A u Dubravi su najteži covid bolesnici i ja kao majka takvog djeteta ne mogu ići u pratnji jer sam u samoizolaciji. Dijete je poslovno nesposobno, ne može reći što mu se događa, ne može reći jednu rečenicu. Znači, moramo propisati protokole kako postupiti u takvim situacijama”, apelirala je na nadležne institucije odnosno odgovorne da donesu pravila o postupanju u takvim okolnostima.
#related-news_0
Situacija da zbog pandemije postaje veliki problem pratiti svoje dijete s invaliditetom u bolnicu, prvi put se dogodila još i prije nego što je suprug obolio od covida, kazala je, još 24. rujna. Baran je rekla da je s djecom u kolicima šetala po kvartu, kad su kolica njene kćeri propala kroz rupu u asfaltu. Kći joj je razbila sljepoočnicu, morala je na šivanje u KB Merkur. I tamo su liječnici bili divni, objasnila je. Ali, kriza s covidom-19 zahuktavala se i dva dana poslije, kći joj je pretrpjela teški epileptički napad, došla je Hitna.
“(Rekli su) da dijete mora u bolnicu, a ja ne mogu ići u pratnji, voze je na ‘Rebro’. U takvoj situaciji ja znam da je protokol potreban, da je riječ o punoljetnoj osobi, ali ona ne može reći što joj je, koje lijekove koristi. Ne možemo imati iste protokole za sve punoljetne osobe”, objasnila je vrlo neugodnu situaciju u kojoj je morala smisliti kako da, unatoč posebnim epidemiološkim mjerama, ipak može pratiti svoje diejte, a da se epidemiološki protokoli ne prekrše, da se nikoga ne dovodi u rizik.
#related-news_0
I u KBC-u Zagreb liječnici su bili, rekla je, savršeni, ali:
“U ovakvim i sličnim situacijama smatram da treba imati protokole malo drugačije.”
“Ja ću se snaći, znam put, znam način na koji ću se boriti, ali veliki broj obitelji ne zna… Ne smijemo ih ostaviti nezbrinute”, kazala je Nevenka Baran.
Nije riječ samo o osobama s invaliditetom, dodala je, nego i o osobama koje žive same. Apsolutno, kaže, ne krivi osobne asistente, jer nije njihova odgovornost to što nisu educirani.
“A i oni imaju svoje obitelji”, razumije ih, kaže, Baran i stoga apelira:
“Treba ustrojiti timove koji će doći u intervenciju u takvim situacijama.”
Njen prvi apel u Jutarnjem listu urodio je plodom. Iako ne baš kako se nadala.
“Začudila sam se na brzu intervenziju HZZ-a, brzo su reagirali, ali na moju tugu reagirali su tako da su poslali inspekcijski nadzor u ustanovu u Preradovićevoj”, kazala je.
“Rekla sam im da je ono što želim to da se propišu jasna pravila i protokoli za postupanje u ovakvim situacijama”, zaključila je i još jednom istaknula da su svi koji im dolaze u stan iz ustanove koja skrbi o njenoj obitelji “više nego savjesni i profesionalni”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
