Boris Dežulović «kriv» je zato što je napisao tekst za koji je povod imao u nasilno prekinutoj splitskoj «Paradi ponosa» 2012. godine; u splitskoj «Slobodnoj Dalmaciji» su mu prije desetak dana «privremeno» otkazali saradnju, a nekoliko dana kasnije on je otkazao saradnju sa «Europapress Holdingom».
Tim povodom dao je intervju Slobodnoj Bosni.
Dati otkaz u jednoj stabilnoj firmi kakva je EPH, barem to nama tako izgleda odavde, i pritom se odreći stabilnog prihoda u gospodarski prilično nestabilnoj državi, iskreno, velika je hrabrost! Ili, možda, nije?
Pa, nije hrabrost. Nije ovo promišljena strateška životna odluka, ovo je odluka donesena u nužnoj samoobrani. A u nužnoj samoobrani čovjek nije hrabar, nego se ponaša refleksno. Mnogo ljudi je, može biti, iz «doba mraka», iz doba socijalizma ponijelo tu iluziju sigurnosti kad si zaposlen. Međutim, odavno smo odučeni od toga da bi ti stalni radni odnos trebao garantirati neku sigurnost. Ja, kao stalni zaposlenik, kao i svih ostali četiri i pol milijuna Hrvata, ili dvadeset i pet milijuna bivših Jugoslovena, nisam ništa sigurniji s ugovorom o stalnom radnom odnosu nego oni koji su na birou za zapošljavanje. U tom smislu sigurnosti nema. U našim je državama, uostalom, nema ni u jednom trenutno važećem smislu.
Zar Vam ne bi bilo ljepše i lagodnije da ste se malo strpili i za tridesetak dana ponovo počeli pisati kolumne za Slobodnu Dalmaciju, a pritom nastavili pisati i za Globus, Jutarnji list… i još neka izdanja EPH-a?
Da bi mi bilo ljepše i lagodnije sigurno – bi, samo što se ja nikad u životu nisam bavio ljepšim i lagodnijim poslovima. Dakle, da sam htio ljepše i lagodnije, ne bih se bavio ovim poslom, već bih bio, možda, glavni urednik Slobodne Dalmacije. Ili nekakav redakcijski štakor sa sigurnom plaćom, poslušan i dobar svakom uredniku, svakom vlasniku i svakom sistemu. To, naprosto, nikad nije moja ambicija. Moje su ambicije prilično ograničenije.
Otkaz ste dobili na vrlo bizaran način. Možete li nam opisati situaciju, kako se to kod vas radi?
Nazove te glavni urednik koji nema nikakav profesionalni integritet i kaže ti da je uprava odlučila da prekine suradnju s tobom zbog «gnjida». Ukratko. On se zove Ivo Bonković, ali njegovo ime je nevažno. Njegovo ime je važno onoliko koliko je važno ime one žene koja vas u telefonskom servisu obavještava o točnom vremenu. Tako je i urednik Slobodne Dalmacije, ali i većine drugih naših novina, zapravo, automatska sekretarica uprave, odnosno vlasnika novina. Ni urednici, ni redakcije više nemaju nikakav integritet, nikakvu nezavisnost, u kreiranju novina. Novinari se svode na sezonske radnike u medijima.
A, što ste Vi njemu rekli?
Ja sam njemu, otprilike, rekao da sam primio k znanju i da ih nabijem na k..c! Poziv sam primio u Dubrovniku, gdje sam se s Predragom Lucićem spremao za nastup. Tako da kao profesionalna estradna zvijezda nisam imao previše vremena za razmišljanje. Morao sam se koncentrirati za nastup.
Zašto Hrvatska u posljednje vrijeme, zapravo, ide «udesno»?
A, na koju će stranu ići, Boga Vam? To zaista nije hrvatski specifikum. Cijela Europa «skreće udesno», mada smo mi tamo već dvadeset i pet godina, i bez ikakvih naznaka da bi se smjer mogao promijeniti. Nama je, naprosto, oduzeta mogućnost da promišljamo drugačije. Sve što, kolokvijalno rečeno, «miriše lijevo», doživljava se kao restauracija jugoslovenske ideje. Strah od Jugoslavije, od komunizma, od srbo-komunizma, upravo je paničan i trajno ugrađen u hrvatsku pamet. Naprosto, kao alat vladanja. Ovdje je dosta popularna teza da Hrvatska nije toliko desno kao što izgleda, zato što nemamo ekstremno desnih stranaka i nemamo radikala u vlasti. Međutim, bilo bi zanimljivo uraditi istraživanje kojim bi se definirala ekstremna desnica, pa da se onda vidi koliko HDZ odgovara kriterijima desnog centra, kako se u Hrvatskoj predstavlja, a koliko kriterijima ekstremne desnice. U nas je HDZ izravni ili neizravni politički sponzor svake jebene ekstremne desnice koja se pojavi, od postrojenih crnokošuljaša iz HSP-a do majmuna koji zapišavaju kukaste križeve po igralištu.
A, kako Vi, gospodine Dežuloviću, vidite Bosnu i Hercegovinu iz Piska, mjestašca između Omiša i Makarske, gdje trenutno živite?
Bosnu i Hercegovinu vidim kao meni mnogo bližu od Hrvatske. Udaljena mi je, odavde iz Piska, nekih dvadesetak minuta, dok mi je Hrvatska na kraju svijeta, kazao je Dežulović za Slobodnu Bosnu.