Branimir Štulić, poznati muzičar i frontmen jedne od kultnih jugoslavenskih grupa AZRA, nastavlja bitku za svoje naslijeđe. Tvrdi da desetljećima nije dobio naknadu za emitiranje autorske muzike i optužuje više diskografskih kuća iz Srbije i Hrvatske da su ga opljačkale, objavljujući njegove radove bez dozvole, zbog čega je pokrenuo sudske sporove.

Iako posjeduje pasoš SRJ izdat 1995. godine u konzulatu u Haagu, ne pristaje na državljanstvo bilo koje bivše jugoslavenske republike i ne želi doći u Srbiju dok ne riješi spor oko svoje imovine.

To nepristajanje koštalo ga je mnogo.

Preko svojih pravnih zastupnika, tužio je “Plato books” zbog, kako tvrdi, neovlaštenog doštampavanja njegovih prijevoda djela grčke antičke književnosti, što je izdavač negirao.

Na sudskom procesu proglašen je strancem i naloženo mu je da plati taksu od 300.000 dinara, što je on odbio. Zbog toga je njegova žalba odbačena, a slučaj završio na Ustavnom sudu.

Branimir Štulić za N1 kaže da desetljećima nije dobio nikakav novac kao naknadu za izdavanje i emitiranje autorske muzike, već da drugi na njemu zarađuju.

Kako kaže, iz SOKOJ-a je izašao 1981. godine, ali navodi da je ta organizacija ubirala prihode od njegovih izdanja sve do 1994. godine.

“Oni su me tek ‘94. prepustili hrvatskom ZAMP-u. Dotle su ubirali sve što je do njih došlo, pogotovo radio izvođenje, jer na mojim pločama je i dalje do rata stajao SOKOJ. Zbog toga su stranci, kao i svi ostali koji nisu znali da s njima ne radim, njima slali novac”, kaže Štulić za N1.

Štulić se poziva na tekst objavljen u travnju u Slobodnoj Damaciji u kome službenica SOKOJ-a Marija Cvijanović kaže da je “Štulić raskinuo suradnju 1994. godine” i da ga “od tada ne štite u pogledu autorskih prava”, kao i na izjavu koju je taj list dobio iz hrvatskog ZAMP-a, da su “zbog narušene komunikacije sa SOKOJ-em tijekom rata počeli registrirati emitiranje Štulićevih pjesama” i da su to radili sve do 2002. godine, kada im je sam Štulić rekao da ne želi biti njihov član.

Štulić podsjeća da je u bivšoj Jugoslaviji članstvo u SOKOJ-u bilo obavezno, jer je to bio jedini način da muzičari dobiju prinadležnosti koje im pripadaju.

“Uostalom, od ‘74. pa sve do rata nisu isplaćivali autorske honorare zbog prelaska na kompjutore, već su ih za sebe zadržavali (tobože, sveteći se za ustavne promjene ’74.)”, zaključuje Štulić u svom stilu.

Poznati muzičar tvrdi da je oštećen i zbog neovlaštenog objavljivanja njegove autorske muzike.

Izdavačka kuća “Hi-Fi” objavila je njegov album “Blasé” 1997. godine.

Album je snimljen u studiju u Dusseldorfu, uz pomoć studijskih muzičara. Prema riječima izvršnog producenta Ganeta Pecikoze koštao je 40.000 tadašnjih njemačkih maraka.

“Pecikoza je molio i kumio da me vidi i ponudio se to viđenje platiti. Drugačije me nije mogao vidjeti, jedino u studiju, pošto je obećao svojim pulenima da će sa mnom imati session. A je li izigravao Djeda Mraza ili je bio produžena ruka Nenada Raičevića, vlasnika ‘Hi-Fi centra’ ne znam,” navodi Štulić.

Pecikoza: Ja sam žrtva prevare

Pecikoza za N1 kaže da je on žrtva prevare, ali da previše poštuje Štulića da bi ga kritizirao. Kako kaže, platio je studio u Dusseldorfu, muzičare i smještaj, a sa Štulićem je napravio dogovor da održi 15 koncerata u okviru promocije albuma.

“Štulić je tražio da ne svira u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, jer je smatrao da su to krvave pare. Zbog toga sam zakazao koncerte po inozemstvu, u Parizu, Londonu i slično. On je osmišljavao čak i izgled članova benda, kako će on biti u srpskoj nošnji, a muzičari u raznim uniformama, Napoleonovoj i slično. A onda je uzeo trake sa snimljenim pjesmama i pobjegao u Nizozemsku,” tvrdi Pecikoza.

Pecikoza tvrdi da su se potom sastali u Utrechtu.

“Sjedili smo Štulić, njegova žena, Zoran Šerbedžija (koju je svirao gitaru na albumu “Blase”) i ja. Pitao sam ga kako da naplatim ono što sam uložio, a on mi je dao dva diska i rekao: Odštampaj 1.000 diskova, prodaj ih po 40 maraka i isplatit ćeš,” kaže Pecikoza.

On tvrdi da je, kao izvršni producent i vlasnik snimke, napravio ugovor s “Hi-Fi centrom” da prodaju 1.000 diskova.

“Ja sam dobio svojih 40.000 maraka od tih 1.000 diskova. Od tih para platio studio i muzičare, a za sebe nisam uzeo ništa. A da li je bilo doštampavanja – to ne znam i to me ne zanima,” kaže Pecikoza.

Međutim, Štulić nekadašnje suradnike optužuje za “šibicarenje”.

“To su čisti šibicari, kao što je cjelokupan šou biznis, stoga me optužuju za bijeg i neprihvaćanje utakmice, jer je nemoguće izbjeći net, novinare, šou-biznis, pa čak i botove, koji mi naređuju šta mi je raditi (na mome vlastitom)”, kaže Štulić i dodaje:

“‘Blasé’ je izdan kao dupli CD: na jednom disku je session koji sam dao obožavateljima, u znak pažnje (ali ne i Pecikozi), a moje stare pjesme na drugom,” kaže Štulić i dodaje da su sve pjesme isključivo njegovo vlasništvo.

Raičević: Polažem prava na “Blasé”

Vlasnik “Hi-Fi centra” Nenad Raičević tvrdi da on polaže prava na album “Blasé” jer je, kako je rekao za Politiku, financirao mjesec dana snimanja albuma u studiju u Njemačkoj, kao i smještaj i hranu za članove benda.

“Imam papire da sam sve platio kada je o albumu riječ i da je to moje. Bude li se pojavio u Srbiji, osobno ću ga tužiti”, rekao je Raičević za taj list i dodao da nije u redu što Štulić poruke šalje iz dalekog Utrechta.

“Da je prihvatio utakmicu, da je zaigrao na prostoru bivše Jugoslavije, poput ‘Bijelog dugmeta’ ili grupe ‘Smak’, mogao je uzeti pare od nekoliko koncerata koji bi bili organizirani. A ne da nas ovako povlači po medijima,” kaže Nenad Raičević.

Pecikoza objašnjava da je Štulić vlasnik pjesama, ali ne i snimke i tvrdi da je on platio snimanje.

“Ja sam vlasnik snimke, jer sam snimanje platio. To tako svuda funkcionira, pitajte u bilo kojoj diskografskoj kući, pitajte Boru Đorđevića iz Riblje Čorbe, Gorana Bregovića…“, rekao je Pecikoza i dodao da Štulić ne živi u realnom svetu, već u bajci.

“Možemo zajedno ići na poligraf, vidim da je to sada popualrno, pa ako lažem platit ću mu 15 milijuna eura,” zaključuje Pecikoza.

Štulić odgovara da plaćeno snimanje, pogotovo po sistemu “plati sam sebi”, nije dokaz vlasništva, već ugovor, za koji tvrdi da ne postoji. Štulić dodaje da se radi o uigranoj ekipi, koja je i ranije vodila muzičare na snimanje u istom studiju.

“To što su oni platili sami sebi da me vide i što sami sebi isplaćuju iz moga opljačkanog i otetog, potpisujući pod kaznom krivokletstva da su te pjesme njihovo vlasništvo, to je po njima dokaz da imaju pravo na sav moj materijal, pa su tako izdali još četiri kompilacije mog prijašnjeg materijala, ukupno stotinjak pjesama,” kaže poznati muzičar.

Branimir Džoni Štulić ne odustaje od borbe za svoja prava. Iako je Žalbeni sud u Beogradu odbacio žalbu njegovih pravnih zastupnika, Štulić je uvjeren da je u pravu, pa je njegov tim podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu Srbije.

Rasplet se tek očekuje, jer Štulić očekuje odluku Ustavnog suda, dok su tužbe protiv izdavača u pripremi.