Demografski problemi stigli su i ondje gdje se to najmanje očekivalo - na sjever Europe. Nordijske zemlje dugo su bile bastion plodnosti na Starom Kontinentu, koji sve brže stari.

Ali sada i one bilježe pad broja novorođenih, što ugrožava njihov dragocjeni model socijalne skrbi razvijen na teret poreznih obveznika. 

“U idućim desetljećima to će nam predstavljati problem”, upozorila je norveška premijerka Erna Solberg u novogodišnjem govoru. “Teret socijalne države bit će sve veći, a bit će sve manje mladih da ga nose”. 

U Norveškoj, Finskoj i na Islandu stopa plodnosti pala je na povijesno nisku razinu, na 1,49 dijete po ženi. Tek koju godinu prije ta je brojka bila blizu 2,1 jednog djeteta po ženi, nužne granice da populacije tih zemalja ostanu stabilne. 

“U svim nordijskim zemljama stopa plodnosti počela je padati u godinama nakon financijske krize 2008.”, kaže sociologinja Trude Lappegard sa sveučilišta u Oslu. 

“Kriza je prošla, ali stopa nastavlja padati”. 

Od Kopenhagena do Nordkappa, od Helsinkija do Reykjavika, demografija otkriva dvije stvari: sve je manje višečlanih obitelji i žene sve kasnije rađaju prvo dijete. 

Nema jednostavnog objašnjenja za to, ali financijska nesigurnost i oštar rast cijena stanovanja, vjerojatni su čimbenici. 

Dugoročno to znači da će biti manje ljudi radne dobi koji će plaćati poreze, a njima se izdašno financira najpoznatiji svjetski model socijalne skrbi. 

Tim se sustavom, među ostalim, plaćaju dugi porodiljni dopusti, koji u Švedskoj mogu trajati i do 480 dana. 

Stručnjaci različito dijagnosticiraju problem i nude različita rješenja.

U Norveškoj je jedan ekonomist sugerirao da se svakoj ženi za svako rođeno dijete uplati pola milijuna kruna (380 tisuća kuna) u mirovinski fond.

Drugi savjetuje suprotno – da se milijun kruna plati onoj ženi koja napuni 50 godina i nema djece. Logika mu leži u tome da djeca društvo koštaju više. 

Finska mjesna samouprava već je odlučila “odriješiti kesu” kako mi potaknula mještane na više djece. Tako gradić Miehikkala, koji ima svega dvije tisuće stanovnika, nudi 10.000 eura za svako rođeno i podignuto dijete u njihovoj općini. 

“Sve je više pojedinaca bez djece, a sve je manje onih s troje ili više. To su odrazi modernih vremena u Finskoj”, kaže finska sociologinja Anna Rotkirch. 

U Danskoj su se okrenuli muškarcima, kojima se obično manje žuri da postanu očevi nego ženama da postanu majke. U toj zemlji ‘pritišću’ ih kampanjom o tome kako kvaliteta sperme opada s godinama. 

U nordijskim su zemljama već dugo na snazi brojne incijative koje pogoduju rastu obitelji, poput fleksibilnih radnih sati, vrtića na svakom koraku i darežljivog porodiljnog dopusta. 

Ali kada čak ni to ne pomaže, imigracija može biti slamka spasa – ili prijetnja, ovisno kako tko na to gleda. 

Švedskoj stopa plodnosti pada, ali je s 1,85 djece po ženi i dalje druga u EU-u, iza Francuske. 

To je uvelike zbog švedske desetljećima duge povijesti imigracije jer useljenice u prosjeku imaju više djece od prosječne Šveđanke. 

Grad Aneby u južnoj Švedskoj s 2,6 djeteta po ženi ima najvišu stopu plodnosti u državi, što je fenomen koji je pripisuje otvaranju vrata useljenicima prije dva desetljeća. 

“Aneby je početkom 90-ih godina prihvatio 225 Eritrejaca i nakon toga dosta izbjeglica s Balkana. Već 1994. imali smo srušen demografski rekord u gradu”, rekao je gradski vijećnik Ola Gustafsson. 

Ima i onih koji se toga boje. 

Bivši norveški ministar pravosuđa Per-Willy Amundsen iz populističke krajnje desnice dospio je na naslovnice kada je zatražio da se dječji doplatak nakon trećeg djeteta smanji. 

Kazao je kako mu je cilj zaustaviti Somalce koji imaju “veću proizvodnju djece” nego etnički Norvežani.