Povodom građanskog panela u sklopu Konferencije o budućnosti Europe, održanom u Maastrichtu, razgovarali smo s profesorom Edwardom Bestom s Europskog instituta za javnu administraciju, koji je bio domaćin okupljanja.

Prošlog vikenda održan je jedan simboličan događaj. Na 30. obljetnicu Ugovora iz Maastrichta, upravo u Maastrichtu je održano i jedno od posljednjih okupljanja građana u okviru Konferencije o budućnosti Europe. Kakve ste zaključke izvukli tijekom tog vikenda i na temelju onoga što ste čuli od građana na ovim panelima?

Smatram da je to bilo vrlo zanimljivo iskustvo, a potencijalno i nada za određeni optimizam jer se sada ulažu iskreni novi napori kako bi se organizirali forumi koji se mogu smatrati značajnima. S time se već godinama, zapravo već desetljećima, mučimo, svakako od Ugovora iz Maastrichta. Mislim da se mnogi od nas nadaju, doduše oprezno i realistično, da ćemo sada možda poduzeti nove korake kako bismo se pozabavili ovim velikim nedostatkom sveobuhvatnog sustava upravljanja koji nastojimo uspostaviti od Ugovora iz Maastrichtu. To se osobito odnosi na pokušaj povezivanja osnaživanja formalnog mehanizma predstavničke demokracije kroz Europski parlament i nacionalne parlamente te potrebu da učinimo da individualni građani i dionici osjećaju kako imaju neki značajan glas. No to nije očit i lak zadatak, a ovaj proces nije završen. Bilo je sjajno razgovarati s građanima ovdje u Maastrichtu, slušati kako razgovaraju o temama za neke od kojih sumnjam da bi o njima inače razgovarali. Povrh svega, to se događalo u transnacionalnom kontekstu, nisu to činili u interakciji s dužnosnicima Komisije, nego s ljudima iz drugih zemalja i sredina kako bi pokušali identificirati zajedničke zabrinutosti i pretočiti ih u preporuke za proces donošenja odluka. Nešto što me zabrinjava i što bih htio spomenuti pitanje je očekivanja. Mislim da će biti opasno ako oni koji su bili uključeni u razgovore o ovim idejama i preporukama budu smatrali da se odmah treba nešto poduzeti u vezi s njima. No, dakako, u stvarnosti je malo vjerojatno da će se to dogoditi u pogledu mnogih od ovih vrlo osjetljivih i ambicioznih pitanja. Svesrdno se nadam da će se naći neka formula da se političari i institucije ovim dobivenim preporukama pozabave na prijemčiv i senzibilan način koji pokazuje da ljudi slušaju, pritom dajući do znanja da je ovo tek još jedna, vrlo važna dimenzija ovoga složenog načina donošenja odluka na razini EU-a.

Spomenuli ste nekoliko vrlo zanimljivih i važnih tema. Krenut ću od posljednje – donošenja odluka, koje u očima građana izgleda vrlo birokratsko i komplicirano. Ali nekoliko ste puta spomenuli riječ “značajnost”. Istaknut ste stručnjak na mnogim područjima, jedno od kojih se odnosi na političke aspekte integracije EU-a. Tijekom pandemije smo svjedočili svojevrsnim tendencijama koje su bile i prije prisutne u našim demokracijama: nepovjerenju u institucije, političare, nepovjerenju u proces donošenja odluka na nacionalnoj i europskoj razini, nazovimo to regionalnim procesom donošenja odluka. Dakako, shvaćam da se ovi prijedlozi ne mogu brzo provesti nakon Konferencije o budućnosti Europe. No kakvu demokraciju možemo predvidjeti za budućnost dok se mijenja naša ekonomija, digitalne razine? A i naša se društva doista mijenjaju.

Odgovor na pandemiju vjerojatno će se pokazati kao svojevrsna prekretnica, ali ne ona koja je očita. Uočavam odvijanje dvaju paralelnih procesa i nadam se da će se konvergirati u poboljšanu kvalitetu EU upravljanja. Reakcije na COVID ne vidim kao identične pitanjima u vezi s EU sudjelovanjem, preklapaju se. Mislim da će biti važan učinak na javnu percepciju načina na koji EU pomaže s odgovorom kroz instrument za oporavak i otpornost. Nisam baš siguran da su baš svi građani svjesni velike važnosti odluke vezane za upuštanje u kolektivno pozajmljivanje za ova sredstva i toga kako institucije EU-a sada izravno komuniciraju s državama članicama u pogledu donošenja odluka o prioritetima, pružanju podrške implementaciji, nadzoru toga kako se stvari obavljaju. Nadam se da će ovo otvoriti nove razine načina na koji razmišljamo o sustavu višerazinskog upravljanja i odgovornosti. To će nas opet vratiti na pitanje predstavničke demokracije i participativne demokracije, načina na koji se nosimo s ovim temeljnim pitanjima gospodarskog i društvenog života. Ali time se ne treba baviti samo Komisija, Vijeće i države članice nego sve više i nacionalni parlamenti, nacionalni socijalni partneri i građani. Nadam se da ćemo tu vidjeti određeno stjecište. Dok uvodimo nove sustave multilateralne interakcije i odgovornosti, možda i u sustav donošenja politika možemo uvesti ove nove načine izravnog sudjelovanja, ali oprezno! Možda bih trebao naglasiti važnost riječi kada govorimo o očekivanjima. Katkad ove nove inicijative, osobito nakon Lisabonskog ugovora, nazivamo oblikom izravne demokracije, no one to nisu! Žao mi je što to moram reći, ali mislim da i ne bi trebale biti. Zapravo pokušavaju uključiti ljude na značajan način, da opet spomenem tu riječ, u oblike rasprave i razmjene ideja u procesima koji u konačnici ne ovise o glasovima građana. To nisu referendumi! Nisam prevelik ljubitelj referenduma, osim u veoma određenim slučajevima. Mislim da je u kontekstu Konferencije dobro istaknuta činjenica da iako referendumi imaju vrijednost u određenim slučajevima, izazivaju i podjele: “da” u odnosu na “ne”. S druge strane, pitanje koje se građanima postavlja u ovom slučaju glasi: “U vezi s čime se slažete?” Dakle, ovi napori vezani za građanske inicijative i okupljanje građana značajni su načini, dok god očekivanje nije vezano za konkretan instrumentalni rezultat… Možda se ništa ne dogodi, ali značajno sudjelujete u procesu. Još jedna važna riječ o kojoj se mnogo raspravljalo prošli vikend bila je “deliberacija”. Ne izravna, nego deliberativna demokracija kako bi se promicali forumi u kojima građani mogu komunicirati među sobom, ali i sa stručnjacima, ondje su bili i stručnjaci. No oni nisu bili tamo da usmjere razmišljanje ljudi, nego da potvrde činjenice ili pruže određena objašnjenja i, povrh svega, da olakšaju pružanje povratnih informacija. Jednostrano razmišljanje obično nije optimalno. Osoba treba čuti odgovor i ponovno reagirati. S ovakvim se vježbama već desetljećima eksperimentira diljem svijeta na različitim razinama. Jedan od glavnih zaključaka jest da vam treba ovaj proces deliberacije. To je proces koji uključuje interakciju i ponovno promišljanje te pokušaj da se postigne nova razina zajedničkog razumijevanja, a, bojim se, ne “online glasovanje” kakvo vidimo na društvenim mrežama, koje nije zamjena za predstavničku demokraciju ni istinsku deliberaciju. Nadam se da će se takav proces preklapati s novim procesom koji je ova pandemija potaknula te se nadam da će doprinijeti novim načinima na koje radimo stvari.

Glavna tema okupljanja u Maastrichtu bila je “EU u svijetu”. U pogledu izazova s kojima se suočavamo iznutra… Možemo razgovarati o različitim razgovorima koji se odvijaju unutar EU-a, pitanju vladavine prava… Spomenuli ste novi instrument koji može biti začetak nečega u budućnosti, ne znam hoće li to biti izmjene Ugovora, možda to možete reći bolje od mene. To je jedan dio problematike, a drugi je ova vanjska dimenzija kojoj sad svjedočimo. Ukrajina, ovoga tjedna se održava i samit EU-Afrika. Dakle, to je pitanje geopolitike, dezinformacija, hibridnih prijetnji koje ulaze u demokraciju na način na koji to prije nismo mogli zamisliti. Vidimo brojne izazove na našem južnom, istočnom i sjevernom susjedstvu, uključujući Arktik. Tu je i digitalna sfera, a i energetika u smislu tranzicije na klimatski neutralan kontinent. Dakle, golem je teret tema s kojima se suočavamo. Kako zadržati bistru glavu i shvatiti ovaj kontekst, a da se ne stvara neka vrsta atrofije u našim društvima uz građane koji su već izludjeli od svega što se zbiva, ako to mogu tako reći?

Mislim da s pravom kažete da je posrijedi golem broj pitanja veoma složene, a katkad i pomalo alarmantne prirode. Ne želim previše detaljno ulaziti u vanjsko djelovanje, trenutačna situacija ne čini se obećavajućom po pitanju ukrajinske krize, siguran sam da ste o tome i s drugima razgovarali. Europska unija kao takva tu nema vrlo prominentnu ili relevantnu ulogu. Mislim da to zabrinjava mnoge koji vide potrebu da EU bude međunarodni akter s određenim kredibilitetom, a ono što se u posljednje vrijeme zbiva ne ide sasvim u tom smjeru. Kad su posrijedi Afrika i drugi izazovi na jugu i Sredozemlju, i tu imamo mnogo posla. Tema panela u Maastrichtu bila je uloga EU-a u svijetu, ali i migracije. Dakako, ta je tema svakodnevno u jednakoj mjeri na dnevnom redu, osobito u nekim državama članicama, kao i ono što se događa drugdje. Dakle, EU pokušava djelovati s obzirom na pritiske i mogućnosti u ovom trenutku, ali to joj nije uvijek lako činiti brzo i na način koji se ljudima čini jasnim. Što je dodatan razlog da se pokušaju promicati strukture u okviru kojih građani osjećaju da postoji određen osjećaj pouzdanosti i povjerenja, da EU daje sve od sebe kao složen entitet. No u vanjskoj politici prepreka joj je pravilo o jednoglasnom donošenju odluka. Usput budi rečeno, u jednoj od skupina koju sam promatrao to je bila jedna od glavnih tema, a preporuka Konferencije bila je da u većini slučajeva jednoglasno donošenje odluka treba zamijeniti kvalificiranom većinom, osim kada je riječ o proširenju. Bojim se da se to neće dogoditi, no odražava osjećaj frustracije zato što puno razglabamo o nečemu, ali kada dođe do teških odluka i poduzimanja konkretnih koraka, ne uspijevamo prijeći s riječi na djela. Isto tako, mislim da se unutar EU-a stvara snažan pritisak kako bi se ovo pokušalo nadići. Mislim da ćemo ove godine vidjeti neke nove inicijative s ciljem koherentnijeg i učinkovitijeg vanjskog djelovanja. Međutim, moramo pričekati da vidimo kako će to završiti.

U pogledu našeg unutarnjeg djelovanja, ovoga smo tjedna vidjeli presudu Suda Europske unije u pogledu vladavine prava. To je bila važna rasprava pri donošenju ovog novog mehanizma za oporavak i otpornost, a to i jest naša temeljna vrijednost u Uniji. Vladavina prava u samoj je srži Europe i naših vrijednosti. Dakle, kako možemo izići iz ove situacije u kojoj se neki osjećaju jednakijima ili nejednakijima, a neki pak osjećaju da imaju veća prava od drugih.

Pa, to je jednako teško i bolno. Mislim da sada doista govorimo o nekim od temeljnih pitanja. Vladavina prava jedno je od njih. Kao i mnogi, mislim da se sada moramo obvezati pozabaviti jasno definiranim potencijalnim kršenjima ili prijetnjama. Druga stvar povezana s time pitanje je solidarnosti. Ne radi se samo o poštivanju istih vrijednosti, ljudima je i pitanje solidarnosti jednako važno. Nije samo stvar u tome da su sredstva svima jednako dostupna i da morate učiniti određene stvari da biste ih mogli povući, nego su ta sredstva manifestacija solidarnosti, a solidarnost se treba iskazivati i u pogledu prihvaćanja migranata. Ako ćemo dijeliti resurse, moramo pošteno dijeliti i terete i rizike. Tu se opet vraćam na instrument za oporavak i otpornost. To što sada dijelimo rizike, ali i terete, ključno je za osjećaj značajne solidarnosti. Ovo će biti teško jer nije nimalo lako povući crtu između različitosti i neprihvatljive razlike. Smatram da je to dublji izazov na kojem ćemo morati nastaviti raditi. Jer, kada je neko odstupanje od zajedničkih standarda prihvatljivo, a kad treba povući crvenu liniju i reći da je nešto neprihvatljivo?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.