Povodom građanskog panela u sklopu Konferencije o budućnosti Europe, održanom u Maastrichtu na temu Europa u svijetu, razgovarali smo s Wolfgangom Koethom s Europskog instituta za javnu administraciju, koji je bio domaćin okupljanja.

Ovoga je tjedna održan panel građana Konferencije o budućnosti Europe u Maastrichtu, tema je bila “EU u svijetu”. Možete li nam sažeti što su građani rekli, što je važno razmotriti i u vezi s čime treba djelovati u sferi tema vrlo važnih za našu budućnost?

Da, građani su raspravljali o europskoj vanjskoj politici. Moram reći da sam bio impresioniran jer su njihove preporuke bile poprilično ambiciozne. Doista su istaknuli slabosti EU-a. To se povrh svega odnosi na manjak sposobnosti djelovanja. Primjerice, bilo je nekoliko prijedloga o ukidanju jednoglasnog donošenja odluka na području vanjske politike. Problem oko svega ovoga u tome je što građani mogu samo iznijeti prijedloge. Ali kako bi se ovo ostvarilo, svih 27 država članica to mora jednoglasno usvojiti, no nije izgledno da će se to dogoditi.

Jedan od ovih zaključaka nešto je što su Pariz i Berlin zagovarali: tema, nazovimo to tako, europske vojske, koja je u posljednjih nekoliko godina predlagana, osobito od strane predsjednika Macrona. Građani su rekli da to ne bi željeli.

Ne, odbacili su prijedlog o uspostavi europske vojske. Međutim, predložili su veću obrambenu integraciju. To je rasprava koja je trenutačno u tijeku uz Strateški kompas. Moguće je da će neki od konkretnijih prijedloga sudionika biti prihvaćeni u okviru ove rasprave.

Nešto poslije ćemo razgovarati o Strateškom kompasu. Ovaj razgovor vodimo usred ukrajinske krize. Kad gledate ovo što se događa, iz vaše perspektive znanstvenika, kakva je naša budućnost u smislu vanjske i obrambene politike?

Teško pitanje! EU se i dalje muči da nađe svoje mjesto na globalnoj sceni. Puno se toga događalo tijekom proteklih godina. Došlo je do značajne promjene u načinu na koji EU doživljava svoju ulogu. Prije 10 godina Europska unija se doživljavala kao globalni uzor i očekivala je od drugih da slijede njezin primjer. Ali to je moguće samo ako se interno pridržavate svojih pravila, no to više nije slučaj jer neke države članice ne igraju prema ovim pravilima pa nije realno očekivati da će i drugi igrati prema njima. U isti mah, vidimo i da druge zemlje poput Rusije i Kine uopće nisu zainteresirane za to da igraju prema našim pravilima. Morali smo reagirati na to, morali smo prilagoditi način na koji percipiramo vanjsku i sigurnosnu politiku. Problem je u tome što EU uopće nema kapaciteta za to. Kad je riječ o vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici, i dalje je 27 država članica s 27 veoma različitih interesa. A u pogledu vanjske i obrambene politike gotovo sve odluke moraju se donositi jednoglasno. Dakle, čak i malene zemlje poput Malte ili Luksemburga, na koje otpada 0,1 % stanovništva Europske unije, mogle bi sve blokirati! Dakle, dok god imamo načelo jednoglasnog donošenja odluka, teško je postići slaganje oko ičega važnog. To je i razlog zašto je u ovoj krizi u Ukrajini EU u principu odsutna.

Kad govorimo o jednoglasnom donošenju odluka te veličini i relevantnosti, nejednakost između sjevera i juga te istoka i zapada uvijek je tema u EU-u, što je prisutno i u ovoj raspravi. Spomenuli ste, dakako, Rusiju i Kinu te njihove vrijednosti. Svjedočimo različitim pristupima geopolitici u smislu pomicanja svijeta u kibernetičku sferu, prema hibridnom ratovanju i digitalnim utjecajima koji utječu na našu demokraciju kroz dezinformacije i različite oblike digitalnih aspekata sigurnosti i vanjske politike… Rekli ste da još nismo pripremljeni na ovo. Možemo li biti i kako možemo biti brži? Jer svjedočimo tomu da se stvari brzo mijenjaju. Velike sile poput Rusije i Kine okružuju nas i vrše utjecaj na nas kao Europu.

Tužno je to što kada je riječ o vanjskoj politici, EU u principu samo reagira na velike krize, a to je prilično dramatično. Primjerice, kada promatramo Ukrajinu, prvi put nakon II. svjetskog rata postoji stvarna mogućnost da jedna europska zemlja izvrši izravnu vojnu agresiju na drugu suverenu zemlju, a EU nije prisutna u ovoj priči!

Nije prvi put, imali smo krizu u Jugoslaviji.

Upravo tako! Tu imam osobni podsjetnik. Odmah se vratim u prosinac 1991. kada sam bio mladi student. Sjećam se da sam bio šokiran kad sam uživo na TV-u vidio razaranje Dubrovnika od strane jugoslavenske vojske. A bio sam još i više šokiran kad sam shvatio da je već i tada Europa šutjela. Iz EU-a nije dolazilo ništa jer države članice nisu mogle govoriti jednoglasno. No zatim se dogodilo nešto vrlo zanimljivo. Sjećam se granatiranja Dubrovnika na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca 1991. Tri dana poslije, 9. prosinca, ovdje u Maastrichtu šefovi država i vlada sastali su se i dogovorili usvajanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike. To nikako nije bila slučajnost! Nakon sedam i pol godina dogodio se isti scenarij, u lipnju 1999. Rat na Kosovu završio je nakon 78 dana bombardiranja od strane NATO-a. Istog tjedna EU se dogovorila o uspostavi zajedničke sigurnosne i obrambene politike, koja je EU-u omogućila slanje mirovnih snaga u inozemstvo. Dakle, kad je posrijedi vanjska politika i obrana, gotovo je uvijek potrebna velika kriza da EU nešto poduzme. Mislim da će možda i situacija u Ukrajini biti katalizator da se države članice, ako se nešto dogodi, napokon slože oko poduzimanja sljedećeg koraka i, primjerice, ukinu ovo pravilo o jednoglasnom donošenju odluka u pogledu nekih stvari. Ali da bi se to dogodilo, bojim se da je prvo potrebno doći do krize.

Kad govorimo o našim granicama te našoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, pitanje migracija veliko je pitanje našeg vremena, naše sadašnjosti i, dakako, budućnosti. Ovoga se tjedna održava sastanak na vrhu EU-a i Afričke unije. Tu je i dalje neriješena kriza na Bliskom istoku te otvoreno pitanje Afganistana nakon povlačenja zapadnjačkih snaga. Kako se uhvatiti u koštac s milenijskim i povijesnim pitanjem poput migracija?

Migracije su za EU vrlo teško pitanje jer su nam pokazale da se naše vrijednosti i interesi uvijek ne poklapaju. Europska je unija poput mantre govorila da naše vrijednosti i interesi idu ruku pod ruku i budemo li diljem svijeta promicali demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava, svijet ćemo pretvoriti u bolje mjesto. No kada je 2015. izbila migrantska kriza, shvatili smo da katkad svoje interese moramo pretpostaviti svojim vrijednostima. Mislim da je EU zato i usvojila svoju vanjskopolitičku i globalnu strategiju. Postali smo realističniji. Sada promatramo svijet onakav kakav jest, a ne onakav kakvim bismo ga željeli vidjeti. To se odražava u svim vrstama politika, ne samo u vanjskoj i obrambenoj politici nego i u trgovinskoj politici i drugima. Više nismo onaj idealist koji pokušava promicati globalna pravila, nego smo se “spustili s planine” i postali igrač na globalnom polju, gdje branimo svoje interese od svojih sistemskih suparnika.

Kad govorimo o sistemskom suparništvu, također je riječ o zanimljivom konceptu… I za kraj – na početku ste spomenuli Strateški kompas. U kojem bismo smjeru više trebali krenuti kao zajednica naroda i država? I gdje je ta obala? Je li na obzoru?

Pa, je li na obzoru… Kompas je obično nešto što vam samo pokazuje smjer, no ne pokazuje vam koliko je još puta pred vama. Mislim da je cilj ovog Strateškog kompasa pružiti EU-u više zajedničke strateške vizije i političkoga smjera na području sigurnosne i obrambene integracije te olakšati sve te aktivnosti na terenu koje su pokrenute nakon referenduma o “brexitu” 2016. godine. Ali nikada nije postojao pravi politički okvir i predanost. Mnogi koncepti i dalje su nejasni. Primjerice, nejasan koncept strateške autonomije. Nikad nismo razjasnili što to znači. Autonomija od koga? Autonomija da se čini što? U EU-u nejasnost katkad nije iznimka, nego pravilo jer je tako lakše da se države članice oko nečega dogovore. To može pomoći, ali samo do određene mjere. U nekom trenu morate postati konkretniji i istaknuti što točno želite postići i kojim sredstvima. Upravo to Strateški kompas nastoji postići: doista istaknuti što želimo i kako to želimo postići. No tu su glavni problem alati koje imamo jer smo u području sigurnosne i obrambene politike. Dakle, nije riječ o unutarnjem tržištu i obvezujućim zakonima koje države članice moraju provoditi, u protivnom se protiv njih mogu poduzeti pravni koraci na Sudu EU-a. To tako ne funkcionira na području obrambene politike. Dakle, to je u isključivoj nadležnosti država članica. Države članice mogu se samo složiti da će zajedno djelovati u okviru Europske unije, ali ne postoje nikakve sankcije. Stoga sve ovisi o povjerenju i političkoj volji, a posljednjih godina toga baš i nema previše. Stoga…

Niste optimist?

U konačnici, što god da se odluči u okviru Strateškog kompasa ovisit će o političkoj volji država članica, one tomu moraju udahnuti život.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.