Gost emisije Klimatska budućnost urednice i voditeljice Tee Blažević bio je ravnatelj Zavoda za zaštitu okoliša i prirode u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Duplić je pričao o stanju okolišta i prirode u Hrvatskoj, najugroženijim životinjskim vrstama, zaštićenim područjima, klimatskim promjenama i invazivnim vrstama.

Kakvo je opće stanje okoliša i prirode u Hrvatskoj?

Teško je ocijeniti stanje prirode s nekakvom ocjenom od 1 do 5. Ako se uspoređujemo sa zapadnoeuropskim zemljama, onda je kod nas situacija puno bolja nego recimo u jednoj Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj. No, međutim nije dobro uspoređivati se ni s kime, treba gledati zapravo kakvo je stanje doista kod nas u Hrvatskoj. Najbolja su možda dva pokazatelja. Jedno je da od 40 tisuća vrsta, koliko imamo zabilježeno u ovom trenutku u Hrvatskoj, a procjena je da ih imamo možda i do 100 tisuća. To samo pokazuje koliko je zapravo naša priroda u ovom trenutku još uvijek neistražena. Da je 1400 na listi ugroženih vrsta, od malo više od tri tisuće procijenjenih vrsta za koje je procijenjena ta ugroženost. Znači, preko 45 posto vrsta kojima smo procjenjivali ugroženost i njihovo stanje – ispalo je da su ugroženi.

Drugi je podatak koji govori o tome kakva je naša priroda je izvješće o stanju prirode prema Europskoj komisiji za period od 2013. do 2018. godine gdje sve države članice Europske unije sukladno jednakoj ustaljenoj metodologiji izvještavaju. Mi smo prema tom izvješću zabilježili da nam je nešto više od 40 posto staništa u nepovoljnom stanju, a isto tako je ispalo i za vrste. Moramo reći da nažalost kod nas stanje nije ništa bolje nego na globalnoj razini.

Što nam to govori? Može li se bolje?

Ovi rezultati pokazuju da moramo poduzeti cijeli niz mjera i dodatnih mjera i aktivnosti kako bismo očuvali bioraznolikost u Hrvatskoj, odnosno kako bismo joj popravili stanje. Ono što je također bitno za istaknuti da kod dijela tih vrsta i staničnih tipova je trend negativan. Znači relativno stanje je sad bolje nego u ostatku Europe, pogotovo Zapadne Europe. Međutim, svi trendovi su negativni. Pritsci su kao i globalni, od klimatskih promjena, invazivnih stranih vrsta, prekomjernog korištenja određenih vrsta, zagađenja i trajne promjene ekosustava, odnosno načina korištenja prostora i izmjene tog prostora, trajnog gubitka staništa. Sve to sinergijski pritišće ekosustave i djeluje na vrste.

Koje su najugroženije vrste u Hrvatskoj?

Svakako bi trebalo izdvojiti plemenitu perisku. Gledatelji vjerojatno za to znaju, ali od 2019. kada je krenuo pomor plemenite periske u Jadranu mi smo doslovno završili ove godine da ih brojimo u hrvatskom dijelu Jadrana na prste ruku tamo gdje znamo da su žive jedinke. Imate lokalitete i na tim lokalitetima je jedna do dvije žive jedinke. Tu smo u situaciji da ćemo možda tu karizmatičnu vrstu, tog najvećeg školjkaša Jadranskog mora, endema Sredozemlja, možda i izgubiti.

Također, gledateljima je poznat i bjeloglavi sup koji je u jako lošem stanju i koji defacto danas i ovisi o djelatnosti čovjeka aktivnim mjerama da se prihranjuje, da se jednostavno na otvorenom izlažu na točno određenim mjestima za to lešine, kako je riječ o lešinaru koji se nekad hranio stokom koja je stradala u prirodi pa je onda bio i sanitarac i imao tu sanitarnu ulogu. Danas više em nema stočarstva u tolikom broju, em nema ni tih stradalih životinja i onda ih je potrebno prihravnjivati. U vodotocima i rijekama imamo cijeli niz ugroženih vrsta, poglavito slatkovodne ihtiofaune. Primjerice, kod nas u Hrvatskoj imamo svjetlicu. To je jedna vrsta koja se prije nekoliko godina vodila kao najugroženija slatkovodna riba na svijetu. Znamo samo jedan lokalitet u Hrvatskoj na koji ona dolazi i tu imamo jednu malu populaciju. Taj lokalitet je zaista vrlo ograničen i nalazi se kod Ogulina i pitanje je uopće hoćemo li tu vrstu uspjeti očuvati, a jedinstvena je – nema je nigdje drugdje nego samo u Hrvatskoj. Cijeli je niz takvih primjera.

Što je Mreža Natura 2000?

Mreža Natura 2000 je zapravo mreža područja koja smo izdvojili kao država. Svaka država članica Europske unije je to bila obavezna kako bi sačuvala određene vrste i stanične tipove i time doprinijela očuvanju bioraznolikosti na teritoriju Europske unije. To je ujedno i najveća mreža zaštićenih područja na svijetu.

Nedostaje li nam zaštićenih područja?

Kad gledamo kopneni dio, onda možemo reći da stojimo vrlo dobro sa zaštićenim područjima. Tu smo gotovo na 37 posto, odnosno čak i nešto preko kad zbrajamo i zaštićena područja u nacionalnoj kategoriji, odnosno ekološku mrežu. Na moru smo slabiji, tu smo na 12,6 posto u ovom trenutku i tu trebamo preći odnosno doći do nekih 30 posto.

Treba li nam više primjera kao što je Jabučka kotlina?

Jabučka kotlina je izvrstan primjer. To je zapravo jedan primjer jednog kontinuiranog višegodišnjeg rada različitih dionika, prije svega je cijeli proces vodio sektor ribarstva i to iz Hrvatske, zajedno s ribarima, ali i u suradnji s nevladinim sektorom. Privolio je i talijansku stranu na to da se bilateralno zaštiti taj dio Jadrana oko Jabučke kotline jer to predstavlja izuzetno vrijedno mjesto i za razmnožavanje određenog broja vrsta i za odrastanje određenog broja vrsta. Tu imamo nekakve tri zone trajne zaštite, a najvrijednija je ta središnja zona od tih 1400 kilometara kvadratnih gdje je zabranjen sav ribolov i korištenje svih ribolovnih alata osim tunolova. Takav je režim od 2017. Tada još nije bio u trajnoj zaštiti, od prošle godine je u trajnoj zaštiti i već se pokazuju dobri rezultati. Recimo oporavak populacije oslića, oporavak populacija hrskavičnjača – tu mislim na određene vrste raža i morskih pasa što daje neku nadu da će upravo takvo područje kojih trebamo još zaštiti u Jadranu biti nekakve core zone za očuvanje i okolnog područja i obnovu ribljih populacija u okolnom području što onda znači i nekakvu održivost ribarstva u budućnosti.

Kako biste ocijenili dosadašnje mjere adaptacije kad govorimo o klimatskih promjenama?

Klimatske promjene su nešto što za što je trebalo određeno vrijeme da se javnost osvijesti o ozbiljnosti tog problema.

Je li se osvijestila?

Mislim da još ni dan danas ljudi nisu svjesni koliko su dalekosežne posljedice klimatskih promjena i koliko je to jedan izazov i problem koji se ne može riješiti od danas do sutra nego koji će tražiti kontinuirano prilagođavanje i poduzimanje pa rekao bih čak i drastičnih mjerau odnosu na ovaj način kako danas kako društvo funkcioniramo. To traži ujedno i kriza bioraznolikosti, one se tu defacto preklapaju. Pravi izazovi su tek pred nama, em da do 2050. postanemo klimatski neutralno društvo i da postanemo ekološki održivo društvo te da se u tom periodu onda transformiramo i promijenimo mnoge svoje navike i načine kako danas funkcioniramo. Hrvatska ima strategiju prilagodbe klimatskim promjenama, poduzima se cijeli niz aktivnosti i to je nešto što ide horizontalno ta tema. Kao i tema bioraznolikosti. Znači, ona ulazi u sve sektore i defacto svi dijelovi društva i svi sektori moraju podnijeti svoj teret, preuzeti odgovornost za promjene i određene aktivnosti i mjere i u to krenuti. Alternative nažalost nema.

Jedna od posljedica klimatskih promjena koju već opažamo su invazivne vrste, kako u moru tako i na kontinentu. Imamo li neku brojku kad govorimo o invazivnim vrstama u Hrvatskoj i kako se s njima nosimo u ovim trenucima?

Kada govorimo o invazivnim vrstama, u Hrvatskoj imamo zabilježeno gotovo 1000 stranih vrsta do danas. To je zajedno i na kopnu i na moru. Nažalost, ta lista kontinuirano raste. Nasreću, nisu sve od tih vrsta invazivne. Procjena je da je nekakvih do 160 njih invazivnih. Od toga se 26 nalazi i na crnom popisu zemalja Europske unije. Borba protiv invazivnih stranih vrsta i njihovog negativnog utjecaja je doista zahtjevna i ponekad je to posao bez kraja koji jako puno košta i novaca i vremena. Rezultate ne možemo dobiti ni u onoj mjeri u kojoj bi htjeli. Možemo reći sizifovski posao. Ono što je bitno kad govorimo o invazivnim vrstama jest prevencija i sprečavanje unosa i širenja ili unosa novih vrsta i širenja onih vrsta koje su već prisutne u prirodi na nova područja. Klimatske promjene u svakom slučaju invazivnim stranim vrstama. Kada govorimo o ekosustavima i bioraznolikosti, oni su nažalost pod udarom više tih faktora i onda ti faktori i ti prtisici djeluju sinergijski. Kad imate na jednoj strani stranu vrstu koja ispunjava invazivni karakter, imate klimatsku promjenu i imate već i nekakvu degradaciju tog ekosustava, imate i nekakvo zagađenje, onda nažalost ekosustav teško sam pronalazi odgovor, a mi ljudi bi onda trebali biti ti koji bi trebali pomoći ojačati i obnoviti taj ekosustav i očuvati bioraznolikost.

More se isto tako zagrijava i uslijed procesa tropikalizacije i u moru imamo sve veći broj invazivnih vrsta koje onda naravno štete i našim domaćim vrstama.

Tako je. More je možda i najbolji primjer i najbolji pokazatelj upravo tog sinergijskog djelovanja u ovom trenutku. Jer se te nekakve promjene najbrže događaju i imamo cijeli niz vrsta koje su prošle barijeru koju je probio čovjek.

More nekako ostaje u smjeni jer gledajući površinu uvijek izgleda kao da je sve u redu.

More je jedan medij u kojem rijetko zalazimo unutra i zapravo ne vidimo sve ono što se događa ispod površine. Promjene koje se događaju u moru su jednako intenzivne, ako ne i intenzivnije nego promjene koje se događaju na kopnu. Dolazi i do promjena fizikalno-kemijskog stanja mora, temperatura raste i to utječe na promjene u sastavu zajednica. Mi u ovom trenutku ne znamo točne razloge, odnosno svjedočimo očito sinergijskom učinku opet nekoliko razloga izumiranja ovako naglog plemenite periske. Imamu pojavu cijelog niza invazivnih stranih vrsta. Spomenuo bih eksploziju morskog oraha, pogotovo posljednjih godina siguran sam da su svi gledatelji koji su boravili u ljetnim mjesecima u Istri, pogotovo zapadna obala su uočili te želatinozne životinje kojih zna biti more prepuno. To je jedna vrsta koja ne pripada u našu faunu, ali tu se našla. Imamo cijeli niz morskih vrsta riba koje su prešle tu barijeru Sueski kanal i prešle Mediteran. Pa se šire onda i ulaze i u Jadransko more, brojnost im se povećava i tome doprinosi upravo taj porast prosječne temperature mora. Izostaju i one hladnije zime, more se više ne hladi kao što se nekad hladilo. Postoje i drugi pritisci na morske ekosustave, prije svega i prelov. Tako da imamo dramatične promjene i bojim se da sve te promjene koje se događaju da ćemo uvijek biti nekoliko koraka zu zaostatku dok uočimo pravi njihov učinak i razmjer kako bismo poduzeli odgovarajuće mjere. Zato je bitno zapravo i što jest cilj Vlade u ovom trenutku, a to je da do 2030. godine zaštitimo 30 posto Jadrana pod nacionalnom jurisdikcijom. Tu će trebati naći i do 10 posto površina koje bismo zaštitili u strogoj kategoriji, znači da to budu svojevrsne notake zone gdje nema ribolova, a kako bismo doprinijeli tome da se u tim prostorima obnove riblje zajednice i da to pozitivno utječe na ostatak Jadrana.

Cijeli razgovor pogledajte u videu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.