"Imam dojavu o grupi državljana NDH privedenih u Auschwitzu. Jedna od njih, Vilma L., tvrdi da njen sin Branko ima šesnaest godina, iako je zapravo rođen 1932. i ima nepunih dvanaest. Koliko je meni poznato, osobe starije od pedeset i djeca mlađa od šesnaest godina u logoru Auschwitz eliminiraju se u plinskim komorama i krematorijima. Jeste li u vezi toga kontaktirali vlasti NDH i pokušali ustanoviti pravu dob maloljetnog Branka L.? Molim vas da učinite sve što je u vašoj moći da osigurate provođenje pravde i poštovanje zakona."
Tako bi nekako izgledala dojava savjesnog građanina Ivana Pernara upravi koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, samo da ga je usrani život namjestio u slavnije neko doba, recimo u herojsko ljeto 1943., umjesto u usrano ovo suvrijeme u kojemu se pravda i zakon donekle provode i poštuju još samo u nekim razvijenijim afričkim i arapskim demokracijama. Ispala je, međutim, sva sreća za maloga Branka: da se Ivan Pernar rodio osamdeset godina ranije, ne bi bogami beskrupulozna Vilma podmuklom laži prevarila pravedni i pošteni Treći Reich, i nikad njen sin Branko Lustig ne bi preživio Auschwitz, zaposlio se u Jadran filmu i preselio u SAD, pa pokupio dva Oscara producirajući Schindlerovu listu i Gladijatora.
Nije tako bila grupa Židova sa svojom djecom iz NDH, već grupa Hrvata sa svojom usvojenom djecom iz DR Konga. I jasno, savjesni građanin Ivan Pernar, koji je zgrožen navadom Hrvata da varaju Državu, poslao dojavu zambijskoj policiji. Tih pet rečenica bilo bi pet najstrašnijih i najjezivijih rečenica napisanih na hrvatskom jeziku od 1943. do danas, samo da nisu napisane na engleskom.
“Imam dojavu o grupi hrvatskih državljana privedenih u Ndoli”, piše tako savjesni građanin Ivan Pernar zambijskoj policiji na engleskom sa snažnim gugltranslejtskom naglaskom. “Jedan od njih, Noah Kraljević, tvrdi da je usvojio dijete u
Demokratskoj Republici Kongo, iako je riječ o transrodnoj osobi. Koliko je meni poznato, transrodnim osobama u DR Kongu nije dopušteno usvajanje djece. Jeste li u vezi toga kontaktirali vlasti DR Konga i pokušali ustanoviti je li proces usvajanja bio legalan? Molim vas da učinite sve što je u vašoj moći da osigurate provođenje pravde i poštivanje zakona.”
Recimo odmah: to jesu li četiri hrvatska para, na čelu s Noahom Kraljevićem, zagrebačkim gradskim vijećnikom iz koalicije Možemo, mališane iz DR Konga možda platili u gotovini i prošvercali preko granice, za ovu priču uopće nije važno. Savjesni građanin Ivan Pernar ne prijavljuje zambijskoj policiji hrvatskog državljanina koji sudjeluje u trgovini ljudima, već hrvatskog državljanina koji je transrodna osoba. Koliko je njemu, naime, poznato – a dobro mu je poznato – trgovinu ljudima zakon jednako tretira i u Hrvatskoj i u Zambiji i u DR Kongu, ali transrodnost, hvala dragom Bogu, ne: tamo još uvijek drže do tradicionalne obitelji.
U Zambiji, gdje su četiri hrvatska para privedena i čijoj policiji se obraća savjesni građanin Ivan Pernar, homoseksualnost je strogo zabranjena i kažnjiva s petnaest godina do doživotnog zatvora. U DR Kongu nije, ali istospolnim parovima i transrodnim osobama nije dopušteno zasnivanje obitelji i usvajanje djece.
Tradicionalni zakoni, međutim, mrvu su stroži.
Prije nekoliko mjeseci, recimo, sedam transrodnih osoba iz Walungua u Južnoj Kivi, provinciji na zapadu DR Konga, nakon višegodišnjeg maltretiranja i seksualnog zlostavljanja osuđeno je na smrt na lomači, nakon čega su tamošnji poglavari preinačili kaznu i proglasili ih seoskim robovima. Najzad, prije samo dva tjedna, u jeku hrvatske “afere Zambija”, iz izbjegličkog logora Kibumba u Sjevernoj Kivi – u kojemu je nakon napada pobunjenika smješteno prognano stanovništvo grada Gome – sami su prognanici izbacili sve transrodne osobe, ostavivši ih na milost i nemilost pobunjenicima iz zloglasne skupine M23.
Čuvari tradicionalnih vrijednosti u DR Kongu, naime, transrodne osobe smatraju vračevima i vješticama koje se bave magijom i bacaju čini, odgovorne za sva zla, od slabe sjetve i gladi do bolesti, rata i smrti. Izbjeglice iz Gome, recimo, transrodne su osobe iz svog logora u Kibumbi izbacili optužujući ih da su svojom magijom izazvali napad pobunjenika na Gomu.
Recimo i ovo: sam po sebi, savjesni hrvatski građanin i sitni doušnik zambijske policije nije važan. Štoviše, on je najnevažniji građanin u svih tridesetak godina hrvatske države, prostom oku nevidljiv, najsitniji i najnebitniji Hrvat uopće i ikad. Sve po čemu će ostati zapamćen samo su ime i prezime koje je dao Sitnom i Nevažnom Savjesnom Građaninu, nazovimo ga za ovu priliku Ivan Pernar. Građanin je to koji će učiniti sve da izraste u prostom oku vidljivog, važnog člana zajednice – prijaviti njemačkim vlastima Vilmu Lustig ili vlastima DR Konga Noaha Kraljevića, svejedno. Mala, bezvezna povijest Hrvata pisat će se između ostalog i po tome da joj je organizam Ivan Pernar bio zastupnik u parlamentu i uopće jedna od prostom oku najvidljivijih osoba.
Nikad to, razumije se, nije bila mjera Ivana Pernara, već prostog oka u Hrvata. Istog onog prostog oka koje u tamnoputim migrantima vidi najstrašnije zamislivo zlo – i koje će petogodišnju Madinu Hassiny mrzla srca pustiti pod vlak – a onda kršćanski suziti i plakati zbog sudbine napuštene tamnopute djece DR Konga. I čiji će se plameni, sladostrasni rasizam potom odati prizivanju “pravde i zakona”, pa ejakulirati zamišljajući primitivne, krvožedne ljudoždere iz pobunjeničke skupine M23 kako negdje u pizdi materinoj na zapadu Konga podriguju časteći se rebarcima hrvatskih pedera.
Pravda i zakon, dvije svete riječi hrvatske građanske savjesti. Ali, jasno, tuđa pravda i tuđi zakon. Naš je savjesni građanin, recimo, cijelu karijeru izgradio prezirući nepravedne hrvatske zakone, pa onda odjednom pravednički kriknuo za poštivanje zakona DR Konga. “Molim vas da učinite sve što je u vašoj moći da osigurate provođenje pravde i poštovanje zakona”, vapi tako savjesni građanin, nazovimo ga Ivan Pernar.
Ili, štajaznam, Željka Markić.
“Oni su napravili plan da svim Hrvatima poruče da mi da mi u stvari ne volimo djecu, da ne suosjećamo s djecom u Africi koja umiru od gladi i žive u užasno nesigurnim uvjetima, a oni suosjećaju”, javno je tako savjesna građanka Željka Markić prokazala Noaha Kraljevića i “njegove” iz koalicije Možemo. “Sjetimo se da je cijela ta ekipa prije dvije godine klečala na Trgu žrtava fašizma uz natpise Black lives matter, prateći trendove u Americi, a onda imamo situaciju gdje njihov transvijećnik krši zakone u Kongu. A obiteljski zakoni u Kongu kažu da, ako si homoseksualac, transseksualac i tako dalje, ne možeš posvojiti dijete!”
Zašto savjesni građani odjednom tako brinu za poštivanje zakona i pravnu državu Kongo? Zato, jasno, što bi oni da i Hrvatska nekako dosegne takve demokratske standarde. Zato što ne mogu transrodne osobe u DR Kongu biti vračevi i vještice koje se bave magijom i bacaju čini prizivajući slabu sjetvu, glad, bolest, rat i smrt, a u Republici Hrvatskoj odjednom potpuno legalni i ravnopravni građani, zakonski roditelji i gradski vijećnici.
Hrvatska je, međutim, na dobrom putu. Nekidan, usred takozvane “afere Zambija” – samo ovaj primjer – u Saboru je održana mrtva ozbiljna sjednica Odbora za mlade i obitelj na mrtvu ozbiljnu temu, citiram, “Porast broja transrodne djece i mladih ljudi u Republici Hrvatskoj: Mogući uzroci i kliničke posljedice”.
“Porast broja transrodne djece”. “Mogući uzroci”. “Kliničke posljedice.” Ni seoski poglavari u Walunguu ne bi bolje. “Porast broja transrodne djece i mladih ljudi u Južnoj Kivi: Mogući uzroci i kliničke posljedice”. S tim da bi tamo barem imali muda dodati i točku “Oštre mjere”.
Naravno da se onda na sjednici saborskog Odbora za mlade i obitelj ukazala i savjesna građanka Željka Markić. “Prvo, javljaju nam se nastavnici i roditelji iz hrvatskih škola da dobivaju uputu da djecu koja se osjećaju transrodno oslovljavaju zamjenicom suprotnog spola, da na primjer biološkog dječaka oslovljavaju u ženskom rodu ili suprotno”, uzbuđenim glasom dojavila je hrvatskom parlamentu savjesna građanka Željka Markić. “Ono što smo dobili kao informacije jest da postoje neke škole u Zagrebu u kojima ima veliki broj djece koja izražavaju disforične tegobe, kao na primjer Škola za primijenjenu umjetnost u Zagrebu.”
Da, dobro vam se učinilo: savjesna građanka prijavila je kako u zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost “ima veliki broj” disforične djece.
Otkud uopće savjesnoj građanki povjerljivi podaci iz zdravstvenih kartona djece u Školi za primijenjenu umjetnost, za ovu priliku čak je i manje važno: svakako, nešto bi važnije bilo kad bi Republika Hrvatska bila normalna zemlja, u kojoj nenormalni ljudi ne mogu ni do zaštićenih osobnih podataka građana, a kamoli do državnog parlamenta.
I da ju je usrani život – umjesto u usrano ovo suvrijeme u kojemu se osobni podaci poštuju još samo u nekim europskim vukojebinama – usrani život namjestio u slavnije neko doba, recimo u herojsko proljeće 1943., podsjećala bi Željka Markić kako “zakoni u NDH kažu da, ako si Židov, Srbin, komunist i tako dalje, ne možeš pohađati građansku školu”. Pojavila bi se savjesna građanka na sjednici s temom “Porast broja židovske djece i mladih ljudi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Mogući uzroci i kliničke posljedice”, pa prijavila kako joj se “javljaju nastavnici i roditelji iz hrvatskih škola da im djeca pohađaju nastavu zajedno sa židovskom djecom”: “Ono što smo dobili kao informacije jest da postoje neke škole u Zagrebu u kojima ima veliki broj djece koja izražavaju židovski identitet, kao na primjer Treća ženska realna gimnazija u Zagrebu.”
I da se savjesna građanka Željka Markić rodila osamdeset godina ranije, nikad talentirana šesnaestogodišnja glumica i učenica Treće ženske realne gimnazije Lea Deutsch ne bi preživjela Auschwitz, zaposlila se u Jadran filmu i preselila u SAD, pa pokupila Oscara za Praznik u Rimu sa Gregoryjem Peckom. Dobro, nije ni ovako – mlada glumica Lea Deutsch nije ni stigla do Auschwitza, skončavši u stočnom vagonu na putu za pravnu državu Njemačku – ali samo zato što je savjesnih građana, hvala dragom Bogu, bilo i u NDH. Zato danas u zagrebačkim školama nemamo problem sa židovskom, već s transrodnom djecom.
Je li se onda trebalo čuditi kad je ono uoči Valentinova denuncijantica od svoje žrtve dobila onakav javni odgovor, kojega su objavile sve hrvatske novine? Zaključite sami.
“Imate debelu muškobanjastu ženu od pedesetak godina koja govori mu da joj fali seksa, da joj se sad jebe, da nije dugo, da bi danas baš htjela kurca i slično. Ona onda dođe do mlađeg i zgodnog muškarca, unese mu se u lice očekujući da će on povući neki korak, a on joj mrtav hladan kaže da ga ne zanima. To je neostvarena ličnost koja svoje komplekse liječe na drugima. Ako se pitate kako prepoznati takve poremećene ličnosti, samo ih slušajte što govore o drugim osobama koje su sretale kroz život. Te osobe će za sebe uvijek govoriti da su pune ljubavi i empatije, i o sebi govoriti u superlativima.”
Utuživi govor mržnje? Naravno da jest. Barem po hrvatskim zakonima. Nije, međutim – provjerio sam – prijavljen ni na hrvatskom, ni na zambijskom sudu. Zašto? Možda, samo nagađam, zato što tih pet strašnih rečenica u hrvatskim novinama niste pročitali danas, usred afere s usvojenom djecom iz DR Konga, već na isti ovaj dan prije točno dvije godine, usred one kretenske aferice s američkom skipericom koja je na jedrenju po Karibima primila mladog nautičara pripravnika Ivana Pernara, pa ga u prvoj luci izbacila s broda, užasnuta otkrivši kako je mladi hrvatski mornar zapravo nepodnošljivi narcisoidni egomanijak i rasistički sociopat.
A savjesni građanin Ivan Pernar onda “denuncijanticu” – koja ga je prokazala kao rasističkog antisemita koji ju je danima maltretirao citirajući Adolfa Hitlera i uvjeravajući kako je “Holokaust židovska, a ropstvo crnačka propaganda” – javno predstavio kao “debelu muškobanjastu ženu od pedesetak godina koja bi htjela kurca”.
To je, eto, jezik i rukopis sitnih hrvatskih denuncijanata kad se odjednom sami nađu prokazani u inozemstvu, u svijetu kojemu nisu problem transrodne, homoseksualne, biseksualne i ostale osobe “koje bi htjele kurca”, već homofobija, transfobija, rasizam, antisemitizam i neonacizam. “Ako se pitate kako prepoznati takve poremećene ličnosti, samo ih slušajte što govore o drugim osobama koje su sretale kroz život.”
Što bi rekao zambijski odvjetnik: I rest my case.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
