Sabina Ćudić, potpredsjednica Naše stranke, otkrila je toplu vodu, pa odmah zatim i rekla kako „moramo konačno krenuti u proces depolitizacije kulture“! Sve povodom smjene Maria Drmaća sa mjesta vršitelja dužnosti direktora Pozorišta mladih u Sarajevu.

Dan prije nego će, kako su glasili novinski naslovi o njenoj reakciji, „politika pobijediti kulturu“, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, prvi puta je izvedena prva hrvatska opera u Bosni i Hercegovini – „Diva Grabovčeva“. Tako, eto, šesnaest godina nakon Bošnjaka i njihove „Hasanaginice“, Hrvati konačno mogu kazati da i oni imaju svoju operu. Srbe i banjalučku „Safi-kadu“, ovoga puta ćemo ostaviti na klupi za rezerve – čisto da se ne pravi gužva na sceni.

Na prvi pogled, nikakve veze nemaju Drmaćeva smjena i „Diva“ u Mostaru u kojem je on rođen, kao što odluka Upravnog odbora Pozorišta mladih nema veze sa „Hasanaginicom“ iz centralnog teatra u gradu u kojem je Mario studirao i ostao raditi. Na sve ostale, od drugog do sto pedeset osmog, imaju itekakve. I puno više govore o odnosu politike i kulture, gorem od promjena u kabinetu u kojem je godinama sjedio Nermin Neka Tulić.

Manje je, u prijevodu, problematično to što neka vlast postavlja uprave po pozorištima – običaj je to u nezrelim demokratijama i društvima u kojima se javne ustanove doživljavaju kao dio postizbornog plijena – od toga što političke elite, etno-političke da budemo precizni, kulturu i kulturno-historijsko naslijeđe zapišavaju kao da je puškom zauzeti teritorij, zaobilazeći, uz ostalo, i činjenice i logiku.

„Način na koji su nastajale i način na koji su komunikacijski postojale pjesme usmene književnosti naprosto ne zna za one razlike koje su mnogo kasnije proizvedene političkim putem, i koje danas doživljavaju svoj karikaturalni klimaks u obliku bosansko-balkanskih etno-nacija predvođenih svojim etno-partijama i svojim etno-liderima. Neću time da ono vrijeme proglasim boljim od ovoga, da ‘međuetničke’ odnose kakvi su vladali onda, proglasim idiličnim u odnosu na današnje. Ne, mutatis mutandis, isto loše ‘nam’ je bilo i onda kao i danas. Ali, obrasci i prostor jezične, kulturne i imaginacijske komunikacije bili su homogeni. Današnjim nacionalno-vjerskim čistuncima pred tom činjenicom preostaje samo da ju retroaktivno ‘osude’ i proglase izdajničkom“, piše sarajevski književnik Ivan Lovrenović još 1999. godine, u tekstu pod naslovom „Ima li Hasanaginica vlasnika?“

Godinu dana kasnije, na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu izvedena je, u bošnjačko vlasništvo prethodno upisana, opera „ Hasanaginica“. Ko god je tada rekao ili napisao da „Hasanaginica“ pripada najbrojnijem narodu u BiH onoliko koliko pripada i Srbima i Hrvatima – kako ovim u Bosni i Hercegovini, tako i onima u Hrvatskoj i Srbiji – dobio je jednu od uobičajenih etiketa, priljepljenih u skladu sa narodnošću kritičara otvorenog sukoba sa zdravom pameću i faktima. Uglavnom, Bošnjaci su, je li, proglašeni izdajnicima, dok su Hrvati ili Srbi označeni kao mrzitelji svega bošnjačkog, od imena naroda do, valjda, begove čorbe.

„Hasanaginica“ je, o čemu nema spora, usmena narodna balada nastala u sedamnaestom vijeku, u Imotskoj krajini, a zapisana je stotinjak godina kasnije. Prepričavala se, što nije nevažno, na ikavskom, zabilježena je na talijanskom, dok je u slavenske jezike uvedena na srpskoj ijekavici i u prijevodu Vuka Karadžića. Teretnu narodnu pjesmu o nesretnoj Fatimi Arapović i njenom bezdušnom konju od muža, Hasanagi, u dramu u stihovima je, kažimo tako, pretvorio hrvatski pisac rodom iz Senja, Milan Ogrizović i to prije Prvog svjetskog rata. Sve to, naravno, ne znači da nije riječ o djelu koje ne pripada i bošnjačkoj kulturi.

„Da je Hasanaginica bošnjačko-muslimanski ‘tekst i kontekst’, čak na određen način amblematski, jasno je svakomu tko o južnoslavenskom književnom i antropološkom kompleksu išta mjerodavno znade. Moglo bi se otići i korak dalje, pa u blagom pretjerivanju reći: tko bi to negirao, negirao bi i samu mogućnost da se književno i kulturološki artikulira bošnjačko-muslimanski identitet“, piše Lovrenović u pomenutom tekstu, u kojem se pita: „Je li, međutim, baš tako svetogrdna i književno sasvim bezvrijedna (‘nedokaziva’) mogućnost da se Hasanaginica drži u hrvatskom, pa i u srpskom književnom i jezično-književnom kontekstu?“.

Najkraći i najprecizniji odgovor je u turcizmu razumljivom i istoznačnom u sva tri jezika, dakle bosanskom, hrvatskom i srpskom: jok!

Mali, nezreli, konstitutivni narodi, jedni na druge liče najviše u svojim glupostima. Tako su, da ponovimo, Hrvati šesnaest godina nakon Bošnjaka dobili „svoju“ prvu operu koja se temelji na narodnoj priči o Divi Grabovčevoj, djevojci stradaloj jer se nije željela udati za Tahir bega Kopčića, lokalnog, dobrostojećeg siledžiju koji se u nju iskreno zaljubio. Diva je, inače, bila mlađa od Fatime, a ubijena je, prema predanju, u istom onom sedamnaestom stoljeću, dok je početkom prošlog, dvadesetog, navodno ekshumirana.

Uglavnom, ramskim je franjevcima malo išlo na živce što se silne žene – katolkinje, ali muslimanke nakon što bi mogućnost da zatrudne počeli tražiti u nadnaravnom – mole na mjestu za koje se govorilo da je Divin grob, pa su pozvali arheologa, historičara i direktora Zemaljskog muzeja u sarajevu, Ćiru Truhelku, da vidi nije li, možda, pod zemljom skelet psa, krave, muškarca ili čega već. Prema njegovim nalazima, tu gdje žene traže nadu sahranjena je, sudeći prema obliku lobanje, jako lijepa djevojka usmrćena sa nekih sedamnaest godina. Vraćajući se iz Rame drugim putem od onoga kojim je došao – što je zaista običavao raditi, jer se, uz sve ostalo, bavio i prikupljanjem rijetkog bilja – Truhelka je čuo priču na osnovu koje će napisati tanjušan roman „Djevojački grob“.

Prema tom tekstu, inače razuzdani beg, musliman Tahir se smrtno zaljubio u Divu, no ona ga je, što bi se reklo iz vjerskih razloga, odbila. Povrijeđen i naložen od lokalnih pastira pravoslavaca, Tahir Divu ubija nožem, a malo zatim njega od života rastavlja Arslanaga Zukić, koji je sa Grabovcima, Divinom familijom dakle, u takozvanom šišanom kumstvu; vezi čvršćoj od krvne i jednom od običaja među koje spada i davanje bolešljivoj djeci imena druge vjere kada ih se ni travama, ni hodžinim zapisima ne može izliječiti.

“Više je puta do sada naglašeno kako je to prva hrvatska opera u BiH i upravo to današnjoj praizvedbi daje posebnu važnost. Ta je činjenica za sve nas, za hrvatski narod, za BiH prevažna jer je vrijedan pokazatelj i pokretačka snaga kontinuiteta kulturološkog razvoja i emancipacije hrvatskog naroda, usprkos svim poteškoćama”, napisao je u predgovoru, valjda afiše, operni sladokusac, predsjednik Organizacijskog odbora za praizvedbu opere, član Predsjedništva BiH, Dragan Čović. Uzgred rečeno, taj je odbor sastanke održavao u prostorijama HDZ-a Bosne i Hercegovine!

Jasno je da je, parafrazirajući Lovrenovića, „Diva Grabovčeva“ hrvatsko-katolički „tekst i kontekst“ i ko ga negira odbija i samu mogućnost da se književno i kulturološki artikulira nacionalno-vjerski identitet najmalobrojnijeg naroda. Je li, međutim, „baš tako svetogrdna i književno sasvim bezvrijedna (‘nedokaziva’) mogućnost“ da se „Diva Grabovčeva“ drži u bošnjačkom, pa i u srpskom književnom, jezično-književnom i svakom drugom kontekstu?

Priča o lijepoj i nesretnoj curi nastala je, naime, u Bosni i Hercegovini, prepričavana je jezikom kojim su u njenom kraju jednako govorili katolici, domaći muslimani i pravoslavci, sve u vremenu kada je ta, religijska podjela bila jedina. Nacionalna će doći kasnije i da, istina, temeljit će se na vjerskoj, ali tada, oko 1680., Hrvata, Bošnjaka i Srba je u Rami bilo koliko i Njemaca, Australaca i Kanađana.

Koliko je utjerivanje „Hasanaginice“, muslimanke iz Imotske krajine, u bošnjaštvo imalo isključivo političku pozadinu, e jednako je toliko i prva hrvatska opera u BiH etno-politički projekat: u oba slučaja je, naime, nacionalni prefiks djela daleko važniji od njegove kvalitete i kasnijeg repertoarskog života. Nisu, drugačije rečeno, ni bošnjačka „Hasanaginica“, ni hrvatska „Diva Grabovčeva“ nastale radi „kulturološkog razvoja i emancipacije“, već zbog revizije međuetničkih odnosa u prošlosti i produbljivanja podjela koje su „proizvedene političkim putem, i koje danas doživljavaju svoj karikaturalni klimaks u obliku bosansko-balkanskih etno-nacija predvođenih svojim etno-partijama i svojim etno-liderima“.

Izostanak reakcija na mostarsku operu, te mirenje sa nacionalnošću „Hasanagice“ stvarna su pobjeda politike nad kulturom, daleko veća i dugoročno pogubnija od stranačkog kadroviranja i tabloidskih prepucavanja. One su, uostalom, samo jedna od niza posljedica – i to ne najgora – onoga što Sabina Ćudić naziva „politizacijom kulture“.