Kako natjecateljski duh i glorifikacija uspjeha stvaraju kulturu dehumanizacije sportaša, koliko ih opterećuje patrijarhat, kako pritisci i velika očekivanja dovode do izolacije i depresije... pitanja su kojom se bavi predstava "Jezik kopačke". Predstava je nastala prema tekstu Filipa Grujića i Ivana Ergića, bivšeg nogometaša, režirao ju je Borut Šeparović, a odnedavno je na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih. O samoj predstavi, ali i o svijetu nogometa gledanom iznutra, u Pressingu je s našim Ilijom Jandrićem govorio Ivan Ergić.
“Gledali smo da se bavimo onim što je suštinsko. Najviše se bavimo dušom nogometaša. To je na neki način malo intimistička drama s elementima komedije. Pokušavamo osvijetliti tu pozadinu odnosno ono što se događa u pozadini tog čitavog spektakla koji se zove nogomet”, rekao je Ergić o predstavi “Jezik kopačke“.
Koliko je teško izdržati pritisak da se postigne dobar rezultat?
U predstavi se radi o mladom nogometašu iz Hrvatske koji odlazi u Njemačku igrati nogomet. Ključna stvar kojom se predstava bavi je koliko je teško izdržati pritisak da se postigne dobar rezultat.
“Mislim da smo uspjeli pokazati odakle dolaze svi ti pritisci koji počinju već od odrastanja. Mislim da se o tome dovoljno ne razgovara. Svi vide samo onu pompoznu slavnu stranu čitavog tog svijeta, a nitko nije bio tu da me pripremi na taj svijet”, kaže Ergić.
“Ja sam s 19 godina potpisao za Juventus i to mi je bio veliki emotivni šok koji je bio pozitivan i koji se jako brzo pretvorio u nešto drugo. Jako brzo sam se susreo s ljudima koje sam idealizirao. Bio sam totalno impresioniran i nažalost nisam slušao svog oca koji je tada bio u pravu. Onda se dogodila posudba Baselu. Primijetio sam odmah da nešto nije u redu i onda se dogodila afera namještanja utakmica. A onda se meni, između ostalog i zbog ozljede i bolesti, dogodila depresija i anksioznost. Završio sam na liječenju. Bio sam na dnu i htio sam odustati. Međutim, imao sam psihijatra koji me uvjerio da trebam nastaviti. Basel je bio klub koji me podržao. Juventus nije i zato sam odlučio ostati u Baselu i tamo završiti karijeru. Onda sam krenuo razmišljati o svemu i na jedan način sam počeo pričati stvari koje se događaju iznutra i to je upravo s čime se bavimo sada”, ispričao je Ergić.
“Psiholozi ili emotivni treneri služe da budeš funkcionalan, ne bave se tvojom psihom ili tvojim traumama. Rijetkost je da klub podrži nekoga tko padne kao što sam ja pao”, otkrio je.
Osvrnuo se i na to koliki je problem kad se dogode neispunjena očekivanja.
“U nogometu je talent najvažniji i da netko sa samog dna dođe do vrha, ali s druge strane nitko se ne bavi djecom koja završe na margini i nikad se ne ostvare, a podjednako su radili i vjerojatno su jednako talenta uložili”, govori Ergić.
Stereotipi o nogometašima
Ergić je komentirao i plaće nogometaša o kojima se često priča.
“Što se tiče zarada tu nema kraja. Međutim, ono što je ironično je to što bilo gdje u svijetu tko god ima toliki novac ima i moć i simbolički kapital, a mi kao da smo jedini koji zarađuju toliki novac, ali si ipak samo neki najamni radnik”, kaže.
Ergić je otkrio i da su stereotipi o nogometašima često točni i da se time isto bave u predstavi.
Što nakon završetka karijere?
“Slava je nešto na što se navučeš i što stvara ovisnost i mislim da zbog toga mnogi teže ostati u nogometu. I to je jedan od razloga zašto mnogi produžuju karijeru što više”, govori Ergić koji smatra da treba prepoznati kad je kraj.
Otkrio je i kako je on shvatio da mu je došlo vrijeme da se povuče.
“Kada sam s 30 godina igrao Ligu prvaka i kada sam izašao na Old Trafford i shvatio da uopće nemam tremu. To znači da ti ne znači dovoljno. I u tom trenutku znao sam da je dosta. I moj psihijatar mi je uvijek govorio da igram sve dok osjećam nagon za igrom”, zaključio je Ergić.
Cijeli razgovor pogledajte u videu.
Informacije o predstavi “Jezik Kopačke” potražite OVDJE.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!