Uz kazališnog redatelja Olivera Frljića i njegov rad konstantno se vežu pridjevi kao što su provokativan i kontroverzan, a reakcije vjerskih aktivista i konzervativnih političkih opcija na njegove predstave uvijek su dramatične i to ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe.
No Frljić je i jedan od ovogodišnjih dobitnika Nagrade građana i građanki Grada Zagreba – Nada Dimić koja se dodjeljuje osobama koje kroz svoja umjetnička djela i inicijative protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue te koje aktivizmom mijenjaju svijet – na bolje.
Nagrada je ustanovljena 8. svibnja 2017. godine, na dan oslobođenja Zagreba i kao memento na Nadu Dimić, hrabru i prkosnu narodnu heroinu koju su domaći fašisti okrutno mučili i ubili, a pokrenuta je u okviru Fonda za druge čiji su osnivači i vlasnici kustosko-plesni par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, a inicijatori i pokretači Nagrade s njima bili su aktivistice i kulturne djelatnice Vesna Kesić i Sonja Leboš te aktivist Eugen Jakovčić.
VEZANE VIJESTI
Nagrada je osnovana kao protestni čin Nagradi Grada Zagreba koju je aktualni gradonačelnik Milan Bandić, podsjećaju, instrumentalizirao za vlastitu političku promociju i uručuje se istoga dana (31. svibnja) kada i službena, sada očito “Bandićeva nagrada”, čime je njen alternativni i protestni karakter jasno naglašen. Nagrada se sastoji od “ulične kocke”, simbola pobune i protesta s ugraviranim imenom dobitnika/dobitnice, kao i od novčanih sredstava.
Uz Olivera Frljića za predstavu”Šest likova traže autora“ po predlošku Luigija Pirandella izvedenu u satiričkom kazalištu Kerempuh, nagradu je dobila i novinarka Sanja Despot za seriju tekstova o pozadini i pravim namjerama organiziranog otpora Istanbulskoj konvenciji. Nagrada će im biti uručena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma 31. svibnja u 19 sati.
Ovom nagradom odaje se priznanje „umjetnosti i kulturi koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju“. Frljića se teško može okarakterizirati kao nekog sklonog šutnji, no što reći o društvu – je li ono naviknuto na šutnju?
“Ovo društvo funkcionira kao jedna tipična malograđanska baruština u kojoj se svi brinu za svoj interes i ne dovode u pitanje strukture koje proizvode sve ono što proizvode: od nacionalizma do sve većeg socijalnog raslojavanja i neimaštine kao glavne tekovine hrvatske samostalnosti. Znakovito odzvanja pretežita šutnja kazališne zajednice, ali i društva općenito, pred kategorijom nacije s kojom su se maskirale i nastavljaju maskirati lopovske navade mlade nam države. Domovinski rat, kao događaj koji u hrvatskom kontekstu može isključivo biti predmet nekritičke adoracije, bio je i ostao ultimativni argument kojim se prekida svaka rasprava o svinjarijama koje je Hrvatska napravila u zadnjih 25 godina. Pokušati kritički govoriti o tim stvarima znači biti predmet različitih diskvalifikacija ‒ kako onih političkih tako i onih “estetskih”. Ako svom radu mogu neskromno pripisati jednu zaslugu, onda je to da sam kroz njega „autao“ sve one nerealizirane kazališne kritičare koji nastanjuju hrvatsku medijsku kanalizaciju. Popis tih koji su “stručno“ pisali i govorili o mom radu je podugačak pa ću ga preskočiti u interesu neke medijske higijene. Isto tako, gotovo da više ne radim u Hrvatskoj, ali moj međunarodni rad ostaje predmet interesa domaće javnosti …”, kaže Frljić u razgovoru za Lupigu.
Upitan kako se boriti protiv revidiranja historiografski utvrđenih činjenica, podsjeća: “SDP je u dva navrata imao mogućnost dekonstruirati nacionalnu mitomaniju koja je početkom 90-ih radila, i dan danas radi, na rehabilitaciji ideja i vrijednosti NDH. Međutim, SDP se uplašio sam sebe pa je brže-bolje donio Deklaraciju o Domovinskom ratu koja je cementirala jednu laž o tome kako je Hrvatska vodila isključivo obrambeni rat. Da ponovim po nebrojeni put ‒ Hrvatska je itekako imala teritorijalne pretenzije prema BiH i izvršila je agresiju na dio njezinog teritorija. To je neupitno i o tome postoje nebrojeni dokumenti. Tek kad djeca budu učila u školi da je etničko čišćenje dijelova BiH i prisvajanje njezina teritorija bilo dio službene hrvatske politike možemo se nadati nekom sazrijevanju ovog društva”.
Premda se Frljića smatra radikalnim, on kaže: “Mislim da uopće nisam radikalan, samo je društveni konformizam toliki da i ovo malo što radim izgleda radikalno. Užasno je iritantno kad pojedine kolege redatelji svoj konformizam i kukavičluk da imenuju stvari njihovim pravim imenom zamotavaju u celofan potrage za nekim kvazi-rafiniranim kazališnim jezikom”.
“Nagrada Nada Dimić mi znači jako puno jer predstavlja potpuno drugačiji sistem vrijednosti u odnosu na cehovske nagrade koje se dijele po principu “ti meni-ja tebi”. Znam da je nagrada nastala kao reakcija na ono što se dogodilo prošle godine kada je Jakov Sedlar dobio Nagradu Grada Zagreba. Time je, kao što je i pisao jedan tjednik, ona postala Nagrada smrada Zagreba jer je time i službeno u društveni prostor pušten kužni zadah historijskog revizionizma i negacionizma holokausta. Drago mi je ako ova prekrasna cigla može taj proces makar malo zaustaviti. Premalo je vremena prošlo otkad sam saznao da sam dobio nagradu da bih znao s kime bih je podijelio, ali svakako bih volio da novčani dio ode onima koji se doista bore protiv fašizacije Hrvatske”, zaključuje Frljić u razgovoru za Lupigu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
