Zbirku pjesama hrvatskoga književnika Ivana Rogića Nehajeva "Rapave kajde" objavila je u svojoj knjižnici "Posebnih izdanja" Matica hrvatska.
Zbirka “Rapave kajde” (351 str.) sastavljena je od 11 ciklusa pjevanja – 17 prigodnih zapisa o kasandri 2012., šapat u šapama 2013./2014., taknuća 2013./2014., samouko o svojima 2013./2015., zapisi o prostornosti 2014./2015., zapisi o dobnosti 2015./2016., ljeto 2015./2016., podrubni zapisi o rudarenju čuda 2017., bilješke u oblozima od mrmlježa 2016./2017., oni vapori bili: elegija u 17 nastavaka 2018. i zapisi o dvojini (iz sjećanja na blizance) 2018.
“Središnja je tema rapavih kajdi Tijelo”, tvrdi autor pogovora Miroslav Mićanović i dodaje kako motivi i konteksti ‘tijela’ uranjaju i izranjaju na gotovo svim važnijim postajama knjige, prošivajući je svojim plutajućim i nepredvidivim kretanjem kroz jezik, prostor i vrijeme.
Tijelo se, naglašava, kao živa zona egzistencije nadaje u svojoj prolaznosti i potpunosti kao jedinstveno i neponovljivo.
Ocjenjuje kako poezija u jeziku rekonstruira njegove figure između smrti i svetosti, iz njegove promjenjive sadašnjosti, na putu prema ‘dolje’ i ‘gore’. Tijelo kao nesvodivo mjesto razlike središnje je radno i tematsko generativno određenje rapavih kajdi, napominje Mićanović
“Prešutni dijalog ili prešutno neslaganje, polemika i, ne nužno, pobuna protiv standardnoga i očekivanog, radna je i opsesivna matrica rapavih kajdi”, piše Mićanović i dodaje kako se na paradoksalan način, usprkos svim zaprekama i zagovaranju sna o zajedničkom prostoru razlika, začudno i zrcalno, slobodno i konceptualno, strogo i raslojeno, živeći od vlastitih aporija i nesuglasja, razvija u rapavim kajdama iznimna i proturječna pjesnička dionica.
Smatra kako poništavanjem vlastitog ja do zajedničkog nas, kojih nema, od voljenosti do optužbe, od sporosti do pogreške, poezija postaje i dogovorna nijemost i zagovaranje jezika kao njezina jedinoga bitnog događaja.
Mićanović ističe kako se “u pjesme, slagane u strogim jezično-stilskim dionicama i ritmičnim izmjenama, skrivanjem i otkrivanjem motiva, tema, pojmova i ideja bilježe i upisuju sintagmatska sjecišta dijakronijskih i sinkronijskih nizova: ‘dur svetosti’, ‘svečani ukop straha’, ‘nagovijesti lijepih usta’, ‘fotonske spletke’, ‘doline kraljeva’, ‘uskrsli sveci’, ‘struje prvih toplina’, ‘vruci zelenog’, ‘lelujavost plavog’, ‘kraljevska škola šprinta’.
Nerijetko se u knjizi, napominje, upućuje na prigodnost, uvjete i prilike pisanja, priziva se kratkoročnost i dugovječnost koje se u neuhvatljivu kaleidoskopu vremena zrcale različito i nejednako, fragmentarno, ali ništa manje u namjeri i izvedbi potpuno i cjelovito.
Ocjenjuje kako naznaka da su pjesme u knjizi nastale u razdoblju od 2012. do 2018. govori o vremenu njihova nastajanja, ali i o nužnosti, usmjerenosti koja o jednakosti i nejednakosti govori konceptualno, uravnoteženo i uznemirujuće, polemički.
U knjizi se nalazi 11×17 tekstova, ukupno 187 tekstova, ističe MIćanović i dodaje kako su raspoređeni u 11 ciklusa sukladno vremenu nastajanja. Stoga, osim dijakronijskog, nema drugog načela njihove razdiobe u knjizi, tvrdi Mićanović.
Pjesnik i esejist Ivan Rogić Nehajev rođen je 1943. u Lukovu. Pod imenom Ivan Rogić objavljuje znanstvene radove i knjige iz područja urbane sociologije, sociologije okoliša i sociologije razvoja. U razdoblju od 1992. do 1994. sudjeluje u obnovi rada časopisa Kolo Matice hrvatske. Više godina je u Zagrebu radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1989. profesor je na Arhitektonskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2007. do umirovljenja stalni je zaposlenik Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Autor više knjiga pjesničkih tekstova i knjiga eseja u kojima su sabrani različiti kulturološki eseji i rasprave.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.
