Predstava "Tko se boji Virginije Woolf?", središnji naslov 19. sezone Kazališta Ulysses premijerno postavljen u ponedjeljak na Malom Brijunu u režiji Lenke Udovički, izvedbeno je, redateljski i vizualno moćna interpretacija emocionalno iscrpljujućeg klasika američke dramske literature.

Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš u ulogama sredovječnih supružnika Marthe i Georgea savršeno uigrano više od dva sata penju se i padaju unutar destruktivne spirale psihološkog nadmudrivanja klasičnog rata spolova, u napetom rasponu između histerične zaigranosti, perverzne neurotičnosti i hinjene nezainteresiranosti, gradeći na sceni zastrašujuće opipljivu, mračnu putanju totalnog ljubavnog, bračnog i, u konačnici, ljudskog propadanja.

Već svojim naslovom, predstava “Tko se boji Virginije Woolf?” – temeljena na istoimenoj crnoj komediji Edwarda Albeeja iz 1962. – najavljuje središnji spin melodrame čiji se protagonisti ciničnim intelektualnim humorom nastoje zaštititi od neizbježne tragedije: u komadu koji ne preže od nepotrebnih verbalnih okrutnosti kako bi oslikao realnu stvarnost, put do spoznaje vodi isključivo kroz igru iluzija. Razbijanjem jedne po jedne iluzije, u eksploziji bolnih suočavanja sa životnim istinama, postupno će izgubiti svoje ‘izmišljene’, pažljivo građene društvene osobnosti.

Ono što ostaje na kraju njihove su bijedne, ispuhane, životom izubijane ljušture, lišene osjećaja, empatije, bilo kakve strasti – George i Martha utjelovljenje su neispunjenih očekivanja, ikonički prožvakani pa ispljunuti ostaci tzv. američkog sna; malograđanskog sna o savršenom životu.

Stihovi “Tko se boji Virginije Woolf?”, parafraza pjesmice “Tko se boji vuka još?” iz Disneyeva crtića “Vuk i tri prašćića” koja se provlači kao lajtmotiv predstave, dio su divlje bračne borbe te mržnjom pogonjene suparničke simbioze u kojoj su oboje unaprijed poraženi: na pitanje “Tko se boji života bez lažnih iluzija?”, koje stoji iza tog neprekidnog međusobnog izazivanja, u njihovu je slučaju jedini odgovor – oboje, i s pravom.

U Ulyssesovoj novoj produkciji slavnoga predloška, dnevna soba izvanrednog profesora na katedri za povijest jednog provincijskog američkog sveučilišta i njegove supruge, dekanove kćeri, koje su u globalnu kolektivnu svijest zauvijek u istoimenu filmu iz 1966. ucrtali Elizabeth Taylor i Richard Burton, u scenografskom rješenju Stefana Katunara realistična je reprodukcija udobne dekadentne raskoši akademske intelektualne dokonosti malograđanske Amerike sredine prošloga stoljeća kojom dominiraju knjige i alkohol.

Kad se kroz raskošno zelenilo stražnjeg vrta u taj ugodni ambijent stiliziranih svjetiljki i lustera naglo probiju dvoje glavnih protagonista – emocionalno naprasita Martha koja svoju frustraciju izražava kroz seksualnu agresiju i verbalno nasilje, i George, čija je pasivna neambiciozna osobnost izvor svih Marthinih nezadovoljstava – počinje prava ljudska drama u koju je gledatelj gotovo nasilno uvučen već od prvog trenutka predstave.

Njihov je odnos odavno utabana staza slonova: postavljen je kroz neprekidnu igru moći; u ovoj noći, u kojoj u dva sata ujutro, nakon fakultetske zabave u dekanovoj kući, iščekuju goste, mladog obećavajućeg profesora na katedri za biologiju Nicka i njegovu provincijsku ženicu Honey, ta će igra prvi puta otići predaleko i preći kritičnu točku, iza koje povratak više neće biti ni zamisliv, niti moguć.

Grotesknu ‘igru uloga’ kojom Martha i George nastoje kamuflirati svoju nesreću, Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš igraju poput dvoje nepobjedivih utopljenika: Marthinu besramnu agresivnost Bistrović Darvaš kanalizirala je kao kombinaciju erotske prepredenosti i okrutnog malodušja garniranog histeričnim ispadima; Šerbedžija na njene provokacije odgovara smirenim distanciranim intelektualnim doskočicama i upornim fizičkim povlačenjem – George je neprekidno na samome rubu Marthina dosega, nikad preblizu, nikad izvan njega.

Tekst prepun izvanredno inteligentnog humora Šerbedžija isporučuje prirodno preskačući u trenu iz pasivne agresije u satiričnu zaigranost na rubu fizičkog slapsticka, dokazavši još jednom, dva dana nakon svojeg 73. rođendana, kako je riječ o istinskoj glumačkoj osobnosti koja fizički zahtjevne i emocionalno kompleksne uloge igra neposrednom jednostavnošću.

Dok alkohol teče u potocima, Bistrović Darvaš neumorno oblijeće oko čovjeka koji je epicentar svih njezinih nada i sve njezine nesreće: na trenutke savršeno lascivna, pa nemilosrdno prosta, da bi se potom u trenu pretvorila u umilnu djevojčicu željnu pažnje i ljubavi, njezina je Martha savršena moderna Gorgona, očajna žderačica emocija kamena pogleda, u čijoj se dubini skriva tek – istinska nemoć.

Provincijalna dekadentna akademska Amerika 60-ih godina prošloga stoljeća kojom se komad bavi nije izgubila čar ni aktualnost ni više od pet desetljeća kasnije; George i Martha u svojoj su nesreći savršeno moderni – nesposobnost komunikacije, nerazumijevanje, neispunjena očekivanja i cinizam razočaranosti podjednako su boljke brakova suvremenog svijeta kao i onih od prije pola stoljeća.

Oni su, međutim, tek jedan pol tog raspadajućeg intimnog univerzuma; drugi su Nick i Honey, pripadnici nove generacije pristaša progresivne znanosti, a konzervativnih uvjerenja. U Ulyssesevoj predstavi na premijeri su ih igrali beogradski glumac Milan Marić i mlada hrvatska glumica Romina Tonković.

Dok se polako raspliće petlja iluzije kroz koju ta dva para pokušavaju održati svoje zajedništvo, u jednom slučaju s izmišljenim djetetom a u drugom s umišljenom trudnoćom, savršeno ulašteni Nick i Honey postupno otpuštaju svoje društvene kočnice i padaju – arogantno prebojani patinom novih ‘samostvorenih’ intelektualaca – u glib neuljudne vulgarnosti.

Provokativni, prosti i genijalni, Šerbedžija i Bistrović Darvaš kao George i Martha izazivaju istodobno sažaljenje i užas, dok se shrvani neutaživom, gotovo gurmanskom glađu za ispunjenim životom zajednički bacaju u tragičan bezdan slomljenih nada i porušenih iluzija, gradeći izvanredno uvjerljivu teatarsku posvetu nepodnošljivom paklu bračnog života, u komadu koji je neupitno redateljsko, glumačko i scensko remek djelo.

To je prepoznala i premijerna publika u tvrđavi Minor, koja je Ulyssesovu novu produkciju pozdravila oduševljenim ovacijama i aplauzom za glumce i autorski tim. Predstava je koprodukcija s Beogradskim dramskim pozorištem, gdje će premijerno igrati na jesen, a također će gostovati i u Zagrebu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram