Predstava "Tri sestre" Bobe Jelčića, produkcija HNK-a Zagreb premijerno postavljena u petak, šarmantan je kazališni eksperiment koji motive istoimene drame A.P. Čehova preispituje u suvremenom kontekstu posežući za umješnošću glumačke improvizacije i izravnom komunikacijom s publikom.

Jedan od najslavnijih komada klasične dramske literature o tri moskovske sestre čiji životi polako blijede u dosadnom očaju provincijskoga egzila, Jelčić koristi kao temelj za postavljanje važnih pitanja o nama danas: što danas znači ostati u provinciji, a što bi značio odlazak u grad?

Povlačeći paralelu između motiva i namjera likova ispisanih 1900. godine i današnjeg vremena, postupno se ogoljuje esencijalna bijeda ljudskoga stanja, koja se razotkriva kao tragedija nemoći, neispunjenih očekivanja i iznevjerenih nada.

Sve to Jelčićev autorski projekt preispituje u interakciji s publikom: četvrti zid je srušen, glumci publiku dočekuju kao goste u vlastitom dnevnom boravku gradeći izvedbu kroz neprekidnu dijalošku razmjenu s gledateljima, kojima je prepuštena uloga prijateljskoga uha ali i aktivnoga sudionika u pokušaju pronalaska odgovora na postavljena pitanja.

Povezujući ideju demokratizacije kazališnoga procesa kroz izravnu konzultaciju s publikom s osjećajem nužnosti propitivanja uloge i mjesta nacionalnoga teatra u sadašnjem trenutku, Jelčić je novu produkciju Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu realizirao u prostorima Ansambla LADO, intimnijem ambijentu s gledalištem od 120 mjesta.

Dvorana evocira pravu ladanjsku kuću kojom vlada neprekidna studen, gdje se, pod visokim stropovima i golemim prozorima, među glomaznim komadima starinskoga namještaja odvija drama Olge (Nina Violić), Maše (Jadranka Đokić) i Irine (Iva Jerković).

U svojim interpretacijama triju sestara, tri glumice neprekidno brišu granice između fikcije i stvarnosti, miješajući dramske replike s dopisanim rečenicama koje okolnosti onodobne Rusije transponiraju u aktualnu hrvatsku zbilju: odlazak u Moskvu tako postaje odlazak u Irsku ili neku drugu zemlju, ostanak u provinciji ostanak je u Hrvatskoj koju njezina stvarnost pretvara u epitom mračne provincijske kaljuže ustajaloga, smrdljivoga zadaha i uvijek istih problema.

Olga, Maša i Irina dočekuju publiku jednako rezignirano kao što i žive, šećući prostorijom, dijeleći interakciju na onu ‘glumljenu’, unutarnju, između sebe, i onu vanjsku, prema publici. Tri glumice u njih ugrađuju ono najsnažnije u sebi: Olga Nine Violić smireno je neurotična, Maša Jadranke Đokić kipi potisnutim strastima, Irina Ive Jerković šarmantno je bespomoćna.

Kod Čehova nema velikih junaka, nema kolosalnih preokreta, nema zamršene fabule. Drama o trima sestrama odvija se mirno i kao po unaprijed zadanoj putanji – od početka je jasno da je njihovo stanje krajnjeg očaja u zarobljeništvu beznadnosti provincijskoga života trajno, da mogućnosti promjene zapravo nema, da je njihov optimizam o svijetloj budućnosti hinjen i da sve tri igraju tek epizodne uloge u vlastitim životima.

Lijepe, profinjene i obrazovane, što im je dalo prokletstvo želje za smislenim i ispunjenim životom, odgojene društvenim uzusima druge polovice 19. stoljeća u Rusiji, one su potpuno bespomoćne pred okolnostima: njihova slavna tlapnja “U Moskvu!”, tek je blijedi vapaj triju tragičnih heroina, nemoćnih da se odupru lijenosti brata Andreja (Marin Klišmanić), koji će zbog kockarskih dugova založiti kuću, i kapricioznoj volji njegove žene Nataše (Darija Lorenci Flatz).

Priča počinje proslavom imendana najmlađe sestre Irine. Najstarija, Olga, ima 28 godina, učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina (Siniša Popović). Sestre su rođene Moskovljanke, ali prije 11 godina njihov otac general dobio je zapovjedništvo nad brigadom i preselio se iz Moskve u pokrajinski grad. U kući Prozorovih skuplja se društvo, barun poručnik Tusenbach (Krešimir Mikić), kapetan štaba Saljoni (Ivan Colarić) – obojica zaljubljeni u Irinu; vojni liječnik Čebutikin (Dušan Gojić), potpukovnik zapovjednik baterije Veršinin (Ugo Korani).

Kroz interakcije pune Čehovljeva tipičnog humora, uz dozu blage ironije, koje glumci dodatno naglašavaju tipiziranim ulogama koje izlaze iz okvira njihovih kazališnih likova, protagonisti slavne drame – šarmantno oblikovani, tragični ali duhoviti – simpatično izranjaju usred današnjega Zagreba, ironično problematizirajući čitav niz aktualnih problema hrvatske stvarnosti.

Okolnosti izvornika koriste se kao temelj za postavljanje pitanja koja muče i nas danas u kontekstu Europske unije, koji se pak dodatno proširuje zahvaćanjem recentne povijesti regije. Tako se tu spominje i kurikularna reforma, i iseljavanje, i beznadežnost perspektive za one koji ostaju, dok vojska postaje JNA, a njezin odlazak iz grada na kraju drame pretvara se u odlazak u obranu tekovina bratstva i jedinstva u sjevernu Sloveniju 1990. godine.

Kod Jelčića je svaka glumačka kreacija istodobno i mini-studija tjelesne prisutnosti i glumačke međuigre, pa je pokret izražena komponenta i ovoga komada. Za tog je redatelja tipično i izrugivanje stereotipima, pa i ovdje čitavu raspravu o smislu ili besmislu života pretvara u duhovitu igru. Tako likovi vojnika postupno prelaze na ekavicu, tražeći u jeziku utopijsko utočište od budućnosti koja donosi promjene. Šeprtljanje likova po pozornici kada treba uključiti ventilator koji simbolizira vjetar promjene ili rasprava baruna Tusenbacha, koji smatra da je nemoguće da bude u sljedećoj sceni ubijen plastičnim pištoljem, sve to čini ovu predstavu šarmantnom kazališnom studijom u čijem je fokusu pitanje: Što s nama koji ostajemo?

Na kraju, obraćajući nam se iz prošlosti, Čehovljevi likovi postavljaju izravna pitanja pred kojima nema uzmaka: A što je s vama danas? Je li vam zanimljivo? Osjećate li vjetar promjene što puše u lice vremena? Je li i vaša realnost takva da danas, 120 godina kasnije, ponekad poželite otići – u (neku fiktivnu) Moskvu?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.