Film "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića potresna je priča utemeljena na traumatičnom događaju iz redateljeva života koja je, rekao je za Hinu, nekome uznemirujuća, ali će neki u njoj čak pronaći utočište.

Lerotić u svom cjelovečernjem prvijencu, koji je na otvorenju Zagreb Film Festivala imao hrvatsku premijeru, glumi samoga sebe, dok se suočava s golemim osjećajem nemoći i neizvjesnosti u pokušaju da pomogne suicidalnome bratu.

Objasnio je kako motiv za film nije bio nužno njegov pokušaj da razriješi nešto iz prošlosti jer se radi o “događaju koji obriše sve ostalo u vama, tako da zapravo nemate puno drugog materijala za rad”.

Film nije radio s namjerom da bi pomogao drugima sa sličnim iskustvom, no volio bi kada bi to bilo tako. “Svaki ekstremni događaj na neki vas način izvede na novi mentalni teritorij, a ja sam imao, nazovimo to sreću, da me inspirirao”, napomenuo je.

Filmska kritika film je dobro prihvatila, a i gledatelji, sudeći po dosadašnjim projekcijama na kojima je redatelj primijetio da je za neke to bio iznimno uznemirujući film, neki su u njemu vidjeli kritiku sustava, a nekima je to prije svega ljubavni film.

“Zanimljiv mi je taj raspon. Izgleda da gledatelj u filmu doživljava istovremeno strašan problem, ali nalazi i utočište”, rekao je.

Iskustvo lika mi je toliko blisko da sam ga odlučio glumiti

Po njegovim riječima, kad je pisao scenarij za film mislio je da ništa s time neće nikada napraviti jer mu se tema činila previše osobnom, no na kraju je završilo tako da  čak glumi u njemu.

Iako nikada prije nije glumio, u samom procesu priprema odlučio je prihvatiti izazov jer, napominje, tražio je glumca koji bi odigrao lik starijeg brata, ali nikako nije bio siguran da je odabir dobar.

“Vjerojatno mi je iskustvo tog lika toliko blisko da mi se bilo tko osim mene samog u toj ulozi činio pogrešnim izborom”, napomenuo je.

Bilo mu je teško istovremeno režirati i glumiti, naprosto zato što je to jedna obaveza više na setu, no i oslobađajuće.

“Kad glumite ne morate raditi ono što redatelj uglavnom radi – naknadno, izvana, komentirati odigrano, nego ste uključeni direktno u ono što se događa pred kamerom i možete izravno utjecati na materijal koji se snima.”

Film je, uključujući i pisanje scenarija, nastajao otprilike 5 godina, što je standardni rok za dugometražni film, a i najveće prepreke su im bile aktualno uobičajene – problemi s financijama i s pandemijom koja je otežavala planiranje i snimanje filma, osobito zato što su snimali na autentičnim lokacijama zdravstvenog sustava.

Nagrade na velikim festivalima poticaj, a ne pritisak

Predstavljanje pred hrvatskom publikom Lerotić doživljava lakše nego kada su tek počeli raditi na filmu i kada je neizvjesnost bila veća nego sada, jer nakon iskustava s prva dva festivala na kojima je dobio sedam nagrada “barem znaju da  sigurno nisu potpuno podbacili, što je umirujuća spoznaja.”

Lerotić vjeruje da bi sada više strepili od reakcija u Hrvatskoj da je film u inozemstvu bio manje uspješan, a ovako je već prošao neku vrstu testnih projekcija.

Na Zagreb Film Festivalu za srednjometražni film “Onda vidim Tanju” osvojio je 2010. Zlatna kolica u programu Kockice, pa festival, osim po izvrsnim filmovima, pamti i po tome što je njemu, kao i svim autorima koji se ove godine predstavljaju dugometražnim filmovima, a tu su imali prve kratke uratke, omogućio prvi izlazak pred publiku.

“Sigurno mjesto” je i hrvatski kandidat za Oscara, početkom prosinca s filmom idu u Hollywood, a producentica Miljenka Čogelja s francuskim distributerom Cercamon traži američku PR agenciju koja bi, među ostalim, generirala interes za film u Americi.

Lerotić kaže kako je to standardna strategija da PR agencija pokušava animirati članove Akademije da pogledaju film i eventualno glasaju za njega jer ne moraju pogledati svih 90 kandidata.

“Šanse da film uđe u pet nominiranih takve su da nije produktivno razmišljati o njima. Treba jednostavno pokušati”, zaključio je.

U hrvatskim kinima film, u kojemu jednu od središnjih uloga ima i Snježana Sinovčić-Šiškov,  prikazivat će se od početka  studenog.

Do kraja godine sudjeluje na 13 festivala, od Egipta do Slovenije, pa ih čeka turneja na kojoj će, kako je to obično s kvalitetnim filmovima, dobivati pozivnice za nova odredišta.

Dosad je već dobio prestižne nagrade za najbolji debitantski film, režiju i glumca (Goran Marković) u Locarnu, čime je postao prvi hrvatski film koji je u posljednjih 30 godina na festivalu A kategorije osvojio čak tri nagrade.

Osvojio je dva Srca Sarajeva – za najbolji film i za najbolju mušku ulogu (Lerotić), te nagradu CICAE  Međunarodne konfederacije umjetničkih kina za najbolji film u kategoriji igranog filma i nagradu portala Cineuropa.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.