FIlm "Frka", jedno je od pozitivnijih iznenađenja posljednjeg izdanja Pula Film Festivala, napravljen od strane pretežito studentske ekipe, čiji je trud i rad prepoznat i od publike. O tome kako je do samog filma došlo, razgovarali smo s članovima filmske ekipe.
Nakon nezgode s isporukom droge za lokalnog dilera Petra (Vedran Dakić), Nika (Kristina Jovanović) dobiva ultimatum koji nju i njene prijatelje odvodi u vrtoglavu noćnu utrku s vremenom koja će testirati sve granice za koje su mislili da ih poznaju.
Sažetak je to filma “Frka”, koji je osvojio publiku na ovogodišnjem Pula Film Festivalu. Film je dobio i posebno priznanje Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača te visoku ocjenu 4,7 od publike što ga je smjestilo na drugo mjesto na Festivalu prema publici.
Film potpisuje Sven Latinović, dok je za redateljskom palicom Svebor Mihael Jelić, koji je publici već poznat s debitantskim filmom “Zagrebački Ekvinocij”, koji je 2019. ubrizgao dašak mladenačkog poleta u hrvatski film. “Zagrebački Ekvinocij” snimljen je praktički bez budžeta te je 2020. godine postao najgledaniji domaći film u hrvatskim kinima.
O tome kako je trajalo snimanje i proces stvaranja filma kao i o drugim temama vezanim uz film razgovarali smo, osim s Jelićem i s montažerima samog filma Adamom Miškovićem i Ivom Puljar-Matić. U montaži je sudjelovao i redatelj Jelić.
Stvaranje filma
Mišković navodi kako se pristup stvaranju filma nije značajno promijenio od pristupa “Zagrebačkom Ekvinociju”.
“Opet smo krenuli raditi bezbudžetni film u ne baš idealnim okolnostima. Opet se okupila ekipa koja je bila voljna žrtvovati dobar dio svojeg vremena i živaca kako bi ostvarila nešto. Iako je pristup ostao sličan, u međuvremenu smo skupili dovoljno znanja o samom procesu izrade filma pa smo odmah neke stvari bolje odradili i neke probleme odmah izbjegli. Naravno, opet su se dogodile situacije iz kojih smo naučili dobre lekcije, ali iskreno ne vidim kako drugačije pristupiti filmu bez budžeta osim kako smo napravili ‘Ekvinocij’ i ‘Frku’.”
Jelić je pojasnio kako je sam proces bio dosta sličan jer prema njemu su “Frka” i “Zagrebački Ekvinocij” imali donekle slične scenarije.
“Scenarij “Frke” isto je plesao između komedije i drame, s elementima trilera i moja ključna želja oko ovog filma bila je da ga odvedem u drugom smjeru. To jest, da ne ponovim isti film, iako je sličan. Nekoliko ljudi unutar jedne noći, povezano s nekom vrstom radnje. Htio sam da ovaj film više ode u smjeru mračnog trilera, a manje u smjeru komedije. Htio sam također zadržati komediju, ali nisam htio da komedija preuzme, jer sam smatrao da ovaj film nije isti kao “Ekvinocij” i trebao je imati puno drugačiju energiju”, istaknuo je Jelić.
“Uvjeti rada direktno utječu na produkt stvaranja”
Puljar-Matić istaknula je kako se izostanak budžeta najviše osjetio u samom procesu snimanja.
“Kada moraš stvarat umjetnost bez ili s veoma malim budžetom, ne radi se samo o tome da ti je malo stiska ili malo komplicirano, već uvjeti rada direktno utječu na produkt umjetničkog stvaranja. Kada imaš osigurane sve uvjete, ti se baviš samom umjetnošću i imaš tu privilegiju da budeš samo kreativan. Kada ne, baviš se tisuću i jednom stvari kojom se idealno ni ne bi trebao baviti. Prosto je opseg posla puno veći”, govori nam, opisujući kako u manjku budžeta na kraju najviše pate zdravi uvjeti rada.
Jelić i Mišković također su naglasili kako im je u samom procesu nedostajalo vremena. Tako Mišković ističe kako su se probe za scene najčešće odrađivale na sam dan snimanja, prijepodne ili rano poslijepodne.
“Samo snimanje trajalo je od sumraka do zore s obzirom na to da smo većinu toga snimali na vanjskim lokacijama po noći”, ističe Mišković.
“Bio je tu niz izazova u samoj produkciji… Tempo je bio 16 sati dnevno… Nekad je to značilo da navečer još uvijek pokušavamo smisliti što iduća scena zapravo treba napraviti likovima i ne bi još došli do zajedničkog konsenzusa, a scenografija i filmska ekipa postavljaju scenu za koju zapravo ne znamo kako će izgledati.
“Kombiniraš dolaske i odlaske ljudi iz najrazličitijih krajeva Europe, samo da bi ih za par dana morao zamijeniti netko drugi, igraš “5D šah” s rasporedom snimanja da se ti datumi poklope sa scenama u kojima su oni baš neophodni, često kompromitirajući nešto drugo”, dodala je Puljar-Matić ističući kako su to samo neki od problema koji su generalni izazov kod većine filmova, no kada film nema budžet, oni postaju puno teži za riješiti.
“Mislim da se to onda osjeti na svakom aspektu filma, a na koncu to osjetiš i u montaži”, istaknula je.
“Na filmu smo dali svoj maksimum”
No unatoč svim problemima, riječ je o uhodanoj filmskoj ekipi koja se radije dala u proces stvaranja samog filma nego što su čekali bolji budžet za film. Uostalom, publika je uvijek najbolji sudac kvalitete nekog djela te prema njoj bi se teško dalo naslutiti da je riječ o filmskoj ekipi koju su kritičari često opisivali “amaterskom”.
Da bi i tome mogao biti kraj, dalo se naslutiti i prema prijemu koji je film doživio na ovogodišnjem Pula Film festivalu.
“Mislim da se taj pristup filmske industrije primarno promijenio sada u Puli”, govori Jelić napominjući kako će finalan odgovor o tome što filmska industrija misli o ovoj filmskoj ekipi “vidjeti na idućem projektu jer iza njih sada stoje dva dugometražna filma i oba imaju neki odjek… Nadam da kada dođemo s trećim projektom i kažemo ‘E, sada stvarno želimo novce za ovo’, ćemo te novce dobiti”, pojasnio je Jelić komentirajući kako se nada da bi idući projekt na kojemu će raditi dobiti veći budžet kako bi osigurao da publici pokaže “što zapravo želim reći i imam li išta uopće za reći.”
Mišković je dodao i kako je percepcija filma nešto što je “izvan ruku filmske ekipe”. “Ljudi mogu komentirati kako god žele, meni je samo bitno da na kraju dana stvarno jesmo dali svoj maksimum bez obzira na rezultat. Nakon premijere u Puli sam dobio dojam da se ljudima generalno svidio film, a sada kroz koju prizmu su gledali mi nije previše bitno ako su uživali na projekciji”, dodaje.
Neodstatak filmova za publiku u Hrvatskoj
Pitanje percepcije oko filmske ekipe ima svoje utemeljenje u tome u kojem stanju se nalazi hrvatski film posljednjih godina. Dosadašnje reakcije publike na “Frku” daju naslutiti kako je filmska ekipa još jednom uspjela pridobiti publiku radeći film koji svojim stilom i izvedbom ne podsjeća na filmove koji se proizvode u našoj kinematografiji posljednjih par godina.
“Problem hrvatskog filma je manjak versatilnosti. Pritom ne mislim samo na već poznati odabir tematika, već i na predominantnost određenih stilskih trendova unutar struje “slow cinema”. I dokle god je naravno umjetnička sloboda odabrati stilski izričaj, mislim da su se određeni načini duboko utaborili u hrvatskom filmu i malo oduzeli mjesto nečem drugom. Pritom isto treba razmotriti je li van festivalskih krugova takav filmski jezik široj publici, pogotovo filmski laičkoj publici, uopće dostupan”, govori nam Puljar-Matić.
S ovim stavom slaže se i Mišković koji je ocijenio kako je najveći problem filma u Hrvatskoj manjak kvalitetnih filmova za publiku.
“Kroz godine stvorio se pojam ‘hrvatskog filma’ koji je postao dosta nepopularan i odbojan prosječnom gledatelju, što je prava šteta kada izađe dobar hrvatski film i nitko ga ne pogleda. Prvotno treba poraditi na tome da se makne ta stigma “hrvatskog filma” uz pomoć filmova koji će zapravo privući publiku u kina”, kaže.
Jelić je dodao i kako jedan od istaknutijih problema i sama tematika hrvatskih filmova. “Još uvijek se čini da hrvatski filmovi samo pričamo o bijedi i jadu. I naravno da je to iznimno bitna tematika za naše prostore, ali mislim da ima jako puno tema koje se mogu ispričati, a koje su također hrvatske teme za koje u hrvatskom filmu još nema prostora. Na kraju dobijemo da ili idemo u neku dramu i patnju, ili u neku, da kažem, primorsku otočnu komediju. Mislim da postoji puno žanrova između toga koje se može istražiti, ali mislim da će to isto doći s vremenom.”
Uloga montaže na filmu
S obzirom na to da su svi sugovornici bili i montažeri na filmu dotaknuli su se i toga koliko je uloga montaže na filmu često, neopravdano, zanemarena.
“Mislim da ako oko neke uloge postoji miskoncepcija, to je montaža. Pritom ne krivim nikog jer je i u prirodi dobre montaže da bude nevidljiva. Vjerojatno je najčešća zabluda da je montaža samo spajanje kadrova; nekakva tehnička disciplina koja film izreže i prespoji. I dokle god montaža zbilja i jeste “samo rezovi”, iza svakog tog reza postoji puno znanja i kreativne promišljenosti. Da bi se povukao samo jedan rez, treba se razumjeti i dramaturgija i osjećati gluma i osjećati ritam tog filma, u koji osjećaj ili posljedicu taj rez vodi, što mu prethodi i kako se on uklapa u cjelinu. Montaža je zadnji dio slagalice koji upreže sve elemente filmskog zapisa. Utoliko može i spasiti i uništiti film. Mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko filmova gledaju koje je montaža izvukla da zasjaju, ili s druge strane koliko je potencijala scenarija, režije i ostalog propalo kad montaža to nije uspjela. “, govori nam Puljar-Matić.
Jelić se i sam slaže s ovime i bitnost montaže prikazuje na primjeru samog procesa stvaranja “Frke”.
“Bizarno je, na primjeru ‘Frke’, koliko smo imali drugačije reakcije na film kroz različite testne projekcije koje smo imali, jedno desetak, petnaestak, u skoro dvije godine postprodukcije. I koliko je sve to bio isti film. Sve je to film s ovih istih pet likova…. Ali sami izbori trajanja određenih scena i izbori određenih reakcija – je li reakcija ozbiljnija ili manje ozbiljna, je li pogled koji Luka da Niki prije nego što odluči ići s njom dovoljno dugačak – dakle, čiste montažerske stvari u potpunosti mijenjaju sliku publike o tome kakav film gledaju.”
“Rad s prijateljima je zadovoljstvo i užitak”
Za kraj, ekipa se dotaknula važnosti njihovog prijateljstva i dugogodišnjeg poznavanja kojeg smatraju krucijalnim za proces stvaranja filma.
“Mislim da u našem postprodukcijskom timu postoji jedna veoma opipljiva kemija koja proizlazi iz našeg sad već dugogodišnjeg staža. Raditi s ljudima koje dobro poznaješ profesionalno, ali i prijateljski, je jedna velika privilegija i prednost. Mislim da ta kemija opetovano rad čini igrom i guštom, a ne toliko stegom. Uživati, a ne patiti, tijekom samog umjetničkog procesa je čini mi se njegov najbitniji dio. Nadam se da će publika moći osjetiti neki djeličak toga”, ističe Puljar-Matić.
“Mislim da činjenica da se već dugo znamo utječe na najpozitivniji mogući način na nas jer stvara uzajamno povjerenje. I da, naravno, s ljudima koje puno znaš, s ljudima s kojima si puno prošao, uvijek dolazi do sukoba koji postaju puno više osobni nego profesionalni i to zna biti teško i intenzivno, ali nikad ne bih to mijenjao za neku pristojnost i rad s nekim koga zapravo ne znam. Rad s prijateljima mi je zadovoljstvo i užitak i zato volim raditi s Adamom i Ivom. Mislim da su oni uz Juraja Valentića koji je radio glazbu, ključni tim ovog filma i zapravo mog rada na filmu generalno”, govori nam Jelić.
Mišković ističe skupina da je dobrih prijatelja koji usput dobro funkcioniraju i na profesionalnoj razini, nešto što se rijetko dogodi.
“Rad sa Sveborom i Ivom mi je definitivno bio najdraži dio cijelog ovog procesa ponajviše zato što smo svi troje nesebično pristupili montaži filma. Svebor kao redatelj je bio autoritet, ali bilo kad, kada smo Iva ili ja imali neku ideju uvijek nam je dao priliku da ju isprobamo. Što se tiče Ive ona i ja imamo donekle suprotan pristup montaži i mislim da upravo zbog toga smo se nadopunjavali i pronalazili zlatnu sredinu koja je bila potrebna filmu. Usput, uvijek je dobro došao dodatan saveznik kada je trebalo nagovoriti Svebora da prihvati nečiju ideju. Moglo se i puno lakše uočiti kada je netko “izgorio” i kada mu je trebao predah. Smatram da je pravi luksuz imati takve prijatelje i kolege. Čak i da nikad ne napravimo sljedeći film, drago mi je da su mi njih dvoje vrlo bitne osobe u životu na koje ću uvijek moći računati.”, zaključio je Mišković.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare