Splitski književnik i novinar Renato Baretić predstavio je u utorak u Zagrebu novi roman "Zadnja ruka", žanrovski slojevitu i jezično virtuozno pisanu priču objavljenu u izdanju nakladnika Hena com.

Na predstavljanju u Novinarskom domu urednik knjige Kruno Lokotar kazao je kako je riječ o četvrtome romanu toga autora, u kojemu je ponovo vidljiva Baretićeva legendarna vještina jezičnih poigravanja i majstorskih dijaloga, osvjedočenih u njegovoj knjizi “Osmi povjerenik”, vjerojatno najpopularnijem romanu suvremene hrvatske književnosti.

Njegova nova knjiga propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju. Glavni junak “Zadnje ruke” bivši je novinar i priznati pisac u spisateljskom i egzistencijalnom škripcu, kojega počinju opsjedati njegovi vlastiti likovi.

Zvonko Fild recentno je razveden, prognan u bezlično podstanarstvo i trajnu besparicu, te opterećen odnosom s kćeri tinejdžericom, bez poslovnih izgleda i ljubavne nade. Kad u njegov život počnu uskakati likovi njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši i pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio, Zvonko će se naći razapet u međuprostoru između zbilje i fikcije, duboke egzistencijalističke rezignacije i agonije probuđene odgovornosti prema vlastitoj književnosti. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i svojih izmišljenih junaka i sebe.

Lokotar: Zadnja ruka je ‘roman lika’

Prema klasičnoj klasifikaciji, “Zadnja ruka” po svemu je ‘roman lika’, rekao je Lokotar, ali to je roman lika u kojemu glavnog lika teroriziraju njegovi vlastiti likovi. “Oni se ne javljaju tek tako, već ne baš naročito ugodan život našeg pisca čine nepodnošljivim pojavljujući se samo onda kada je njemu dobro: kad je opušten, demoni iz njegove podsvijesti pojavljuju se i zahtijevaju da ih se uobliči. Dakle, u njegovom je životu njemu dobro samo dok mu je loše, a čim mu je dobro, postane mu loše. A jedino što on zna je to da neće ponovo pisati, jer je rezigniran”, dodao je.

Jezikoslovac i politolog Ivo Žanić ocijenio je kako je riječ o maestralno pisanom, slojevitom romanu, u kojemu se prepliću brojni žanrovi. Tako ga se može tretirati i kao kriminalistički i kao psihološki roman, može ga se tretirati i kao socijalno-kritički roman o hrvatskom društvu u tranziciji, a tu je i jedna filozofska dimenzija u odnosu zbilje i fikcije. Nadalje, kroz pisca u spisateljskoj blokadi kojega počinju opsjedati njegovi vlastiti likovi, “Zadnja ruka” postavlja i pitanja odnosa pisca i njegovih likova, odgovornosti pisca i prema svom djelu i prema svojim čitateljima.

“I to je doista najveća vrijednost te knjige, ono što doista pokazuje Baretićevo majstorstvo: zadivljujući način na koji je to sve posloženo u cjelinu”, rekao je Žanić.

Baretić je otkrio kako je prvih 107 stranica ove knjige nastalo 2013. godine, da bi onda roman stavio po strani i ponovo mu se vratio tek za vrijeme pandemije. U međuvremenu je puno pisao, uz svoj novinarski posao, radio je i kao sastavljač pitanja za kvizove, predavač kreativnog pisanja, televizijski i filmski scenarist, (ko)autor tekstova za kazališne predstave. No, nije imao vrstu koncentracije potrebnu za pisanje romana.

U “Zadnjoj ruci” ponovo se, kako je rekao, oslanja na dijaloge kao na zamašnjake radnje, jer “kao što bez stvarnih ljudi nema književnih likova, tako ni stvarnih ljudi nema bez razgovora”. Zanimljivu i duhovitu promociju romana, Baretić je završio u svojem stilu, napomenuvši kako se on bez obzira na sve rečeno, čita lako: “Sam proces čitanja zapravo je čisti protočni bojler”, kazao je.

Renato Baretić rođen je 1963. u Zagrebu, a od 1996. živi u Splitu, te već gotovo 40 godina živi isključivo od pisanja, u najvećoj mjeri i bez prestanka kao novinar u brojnim hrvatskim i stranim medijima. Bio je suosnivač i prvih 10 godina umjetnički direktor Pričigina, splitskog festivala pričanja priča. Dosad je objavio tri romana, “Osmi povjerenik” (2003.), “Pričaj mi o njoj” (2006.) i “Hotel Grand” (2008.), dvije zbirke poezije “Riječi iz džepova” (1998.) i “Kome ćemo slati razglednice” (2005.), te, među ostalim, “Kadrovi kadra”, izbor iz kolumni o televiziji (2005.), “Split za početnike – abeceda grada”, zabavno-poučni vodič (2015., koautor s Ivicom Ivaniševićem), i slikovnicu “Muka malog vuka” (2015., ilustrirao Davor Schunk).