Hrvatska književna scena, nakon Bosne i Hercegovine, u Vojvodini je najbogatija, izjavio je u utorak na 3. svjetskom festivalu hrvatske književnosti književnik Tomislav Žigmanov.

Naglasio je kako ambijent u kojem djeluju hrvatski knjiženici u Srbiji nije Hrvatima naklonjen te dodao kako se niječe postojojanje hrvatskoga jezika, dok se istodobno jedan mjesni hrvatski idiom izdvaja iz hrvatskoga sklopa i nastoji proglasiti standardnim jezikom.

Ono što činimo na području književnosti nije bez kvalitete, ocijenio je i dodao kako je potrebno valorizirati suvremeno stvaralaštvo hrvatskih književnika u Vojvodini.

Žigmanov smatra kako “Hrvatska treba biti inkluzivna prema književnostima svojih manjinskih skupina u susjednim državama”.

Povjesničar Vladimir Nimčević govorio je o vezama matične književnosti i književnosti bunjevačkih Hrvata.

Drugi znaju našu povijest bolje od nas Hrvata, ocijenio je i upitao kakvi smo mi to Hrvati.

Podsjetio je na Kačićev ugled među bunjevačkim Hrvatima i uopće utjecaj dalmatinskih pjesma na razvoj književnosti bunjevačkih Hrvata.

Za vrijeme Bachova apsolutizma bunjevački Hrvati su u bačkoj županiji koristili hrvatske udžbenike, rekao je i dodao kako su Društvo sv. Jeronima i Matice hrvatske imala svoja povjerenstva u Bačkoj.

Napomenuo je kako su neki zbog tih veza s matičnom domovinom bili isključeni iz škola.

Bunjevački Hrvati otvoreno iskazuju svoje hrvatstvo, rekao je dodavši kako su isticali da su ogranak hrvatskoga naroda, a identitet, uz ostalo, pokazivali i javnim isticanjem hrvatskih zastava.

Dokumenti su naš kulturni odgovor na asimilatorske namjere, naglasio je Nimčević.

Književnik Lajčo Perušić govorio je o bunjevačkim Hrvatima koji su nakon školovanja dali važne doprinose zavičajnoj kulturi.

Među takve je, između ostalih, ubrojio Josipa Andrića, Albu Vidakovića, Antu Jakšića te Antu Sekulića, koji je područje Bačke i Vojvodine gdje su živjeli Hrvati nazivao “bačkom Hrvatskom”.

Podsjetio je kako je u ranija vremena naziv Bunjevac bio zamjena za hrvatstvo.

Mnogi se studenti početkom Domovinskoga rata, istaknuo je, nisu vraćali u Suboticu jer su odbijali novačenje za vojsku koja bi išla u rat protiv Hrvatske.

Jezikoslovac Josip Lisac istaknuo je kako je zapadna Hercegovina štakavska, odakle su naši Bunjevci, koji su krenuli prema Dalmaciji, Lici, a onda i Bačkoj.

Njihovo podrijetlo nije sasvim kompaktno, ocijenio je dodavši kako je moguće da su se njima pridružili šćakavci.

Napomenuo je kako je drugi primjer za nekompaktnost riječ dužijanca, koji pokazuje da je to drugi tip govora od onoga što ga danas govore Bunjevci. Rekao je da je riječ o dvojnostima glagola koji završavaju -o i -a: bio i bija.

Ustvrdio je kako je povijest učinila to da se neki ponašaju nasrtljivo, drugi obrambeno, a Hrvati se, dodao je, postavljaju obrambeno.

Smatra kako neće doći do pravde i sigurnosti dok se taj odnos ne izravna.

O Hrvatskoj ovise Hrvati u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji, napomenuo je dodavši kako i Hrvatska ovisi o Hrvatima izvan svojih granica, koji su, kad je to trebalo tijekom rata, dali svoj nemjerljiv doprinos.

Na jezične svinjarije koje se rade oko bunjevačkoga jezika u Subotici mi ne odgovaramo proglašavanjem hrvatske pravoslavne crkve, napomenuo je dodavši kako određeni srpski jezikoslovci svojataju Hrvate zapadne Hercegovine zbog novoštokavskoga narječja, pa tako i bunjevačke Hrvate.

Po riječima lingvistice Sanje Vulić, bunjevački Hrvati govore novoštokavskim ikavskim govorima kojima govori najveći dio hrvatskoga naroda te onih koji su svojedobno promijenili najprije vjeru, a onda i pripadnost naciji.

Osporavanje pripadnosti Bunjevcima hrvatskoj naciji nije ništa novo, rekla je podsjetivši na snažnu mađarizaciju Bunjevaca u 19. stoljeću.

Filolog Milan Puh govorio je položaju Hrvata i njihove pisane riječi u Brazilu.

Napomenu je kako u toj državi živi oko 80 tisuća Hrvata. Do prije dvadesetak godina u Brazilu su emigranti bili sigurnosno pitanje, napomenuo je i dodao kako sve do kraja te politike nije bilo moguće pisati na hrvatskom jeziku.

Istaknuo je kako hrvatska književnost, unatoč tomu, u Brazilu postoji od početka 20. stoljeća te da se začetci te književnosti vežu uz braću Seljan.

Podsjetio je kako su Hrvati koncentrirani u Sao Paolu, unutrašnjosti i jugu Brazila te u Rio de Janeiru.

Istaknuo je kako se treći i četvrti naraštaj hrvatskih iseljenika sve više zanima za učenje hrvatskoga jezika i upoznavanje korijena i vlastite domovine.

Napomenuo je kako hrvatski književnici pišu memoaristiku i kratke priče te poeziju, a tematiziraju ne samo brazilske temama nego su motivirani i hrvatskim temama, posebno nakon stvaranja i obnove hrvatske državne neovisnosti.