Čelična konstrukcija Sydney Harbour Bridgea jedna je od rijetkih svjetskih nacionalnih znamenitosti na koje se možete popeti. Devet desetljeća nakon što je izgrađen, njegov oblik vješalice jedna je od najslavnijih slika novogodišnjih vatrometa s kojima milijuni na plažama u Sydneyu ulaze u novu godinu.

“To je most koji su izgradili ljudi koji su imali industrijsku revoluciju, ljudi s brdima ugljena i pećima u kojima možete rastopiti bojni brod”, napisao je jednom autor bestselera Bill Bryson o mostu teškom 50.000 tona u luci u Sydneyu.

“To je sjajan most.”

Zajedno s obližnjom operom i monolitom Uluru, ova upečatljiva građevina s osam prometnih traka također je jedna od najpoznatijih australskih znamenitosti.

Iako je lučki most danas star 90 godina, njegov je dizajn bezvremenski lijep, a danas je i glavna prometna arterija i motiv mnogih razglednica.

Dan 19. ožujka 1932. bio je veliki događaj za Australiju, kada je most otvoren uz veliku pompu. Nekih 750.000 ljudi okupilo se kako bi se čudilo pothvatu i prošetalo po prvi put.

Nakon sedam godina izgradnje, most je konačno pripao “čovjeku s ulice”.

Filmske role zabilježile su gomile ljudi kako se probijaju na most.

Oko 1600 ljudi bilo je uključeno u opasne građevinske radove na vrtoglavim visinama, a tijekom projekta je umrlo 16 graditelja.

“Svakog su dana ti ljudi išli na most, išli su istim putem kao što vojnik ide u bitku, ne znajući hoće li sići živi ili ne”, rekao je tada upravitelj gradilišta Lawrence Ennis.

Ali bilo je to vrijeme Velike depresije, svaki posao je bio tražen.

“Vješalica za kapute” – tako ga nazivaju stanovnici Sydneya od milja. Usporedba je možda donekle pogrešna, s obzirom na to da se ne radi o žičanoj i savitljivoj konstrukciji. Ali što se tiče cjelokupnog oblika, svakako pristaje.

S rasponom od 503 metra i dalje je jedan od najdužih lučnih mostova na svijetu koji povezuje središte grada sa sjevernim predgrađima.

To je također jedna od rijetkih svjetskih nacionalnih znamenitosti na koje se može popeti, a od 1998. godine oni koji se ne boje visine čak su se mogli popeti na luk do visine od 134 metra.

No, prizor je nezaboravan i sa zemlje, pogotovo ako se luci prvi put približavate iz Kraljevskog botaničkog vrta ili trajektom s Circular Quaya.

Bijeli krovovi opere blistaju na suncu, iza njih se nad plavom vodom uzdiže most. Ta genijalna arhitektonska ideja danas je jedna od najljepših i najtraženijih pozadina za selfije na svijetu.

“Opera je sjajno zdanje i ne želim joj ništa oduzeti, ali moje srce pripada mostu u luci”, napisao je Bill Bryson u posveti Australiji, “U suncem izgorjeloj zemlji.”

Znamenost možda nije tako svečana poput opere, kaže, ali je daleko dominantnija: “Možete ga vidjeti iz svakog kutka grada, kako se uvlači u okvir iz najčudnijih kutova, poput strica koji želi ući u svaku snimku.”

Građevinski radovi započeli su 1925., a tijekom sljedećih nekoliko godina ručno je zategnuto 6 milijuna vijaka. U kolovozu 1930. konačno je došlo vrijeme da se luk zatvori.

Uključujući rampe, most je dugačak 1150 metara i širok 50 metara. Radnim danom gotovo 200.000 automobila putuje iz jednog dijela grada u drugi kroz osam prometnih traka.

Tu su i dvije željezničke pruge i staze za pješake i bicikliste. Godine 2004. konstrukcija je čak dospjela u Guinnessovu knjigu rekorda – kao najširi most dugog raspona na svijetu.

Jednom godišnje most postaje globalni spektakl kada se dočekuje nova godina u Australiji s jednim od najspektakularnijih vatrometa na planetu.

Početkom 2018. još jedan simbol Australije nenajavljeno je posjetio most kad je iznenada na njega doskakao mali klokan nešto prije zore.

Zbog malog močvarnog valabija, koji je prešao svih osam prometnih traka, nekoliko je policijacskih vozila blokiralo promet kako bi se tobolčara uklonilo s mosta.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.