Britanski bend Ride zaokružit će line-up ovogodišnjeg SuperUha u Primoštenu.
Osamdesete su u europskoj prijestolnici glazbe bile desetljeće u kojem su gitare pale u drugi plan, a elektronska je glazba postepeno preuzela primat. Poniknuvši iz post punka britanski je synth pop zavladao tamošnjim top ljestvicama prve polovine osamdesetih, izbacivši pri tom niz izvrsnih pop albuma koji su na sjajan način spojili punk utjecaj sa synthevima nošenom plesnom glazbom. No već sredinom osamdesetih dolazi do zasićenja, a na sceni se pojavljuju dva benda koji će, pokazalo se kasnije, presudno utjecati na junake ove priče.
Bili su to Cocteau Twins i The Jesus And Mary Chain, čiji je spoj neupitnog dara za pisanje predivnih pop pjesama i još većeg žara za glasnim sviranjem gitara, postavio temelje za nastanak shoegazea. Samo dvije godine nakon osnutka, Ride u listopadu 1990. izbacuju svoj dugosvirajući prvijenac Nowhere koji se na iznenađenje mnogih strelovito uspeo na britansku ljestvicu najprodavanijih albuma, postavši najtiražnijim shoegaze albumom, ali i najprodavanijim izdanjem sve utjecajnijeg Creation Recordsa. U sklopu turneje kojom su u jesen te 1990. album promovirali diljem Europe Ride su u sam osvit rata posjetili i Zagreb, te tako dodatno potvrdili njegov tadašnji status grada koji je postao nezaobilaznom točkom na turnejama brojnih važnih izvođača. No pravi je šok uslijedio po dolasku u Japan gdje ih je na aerodromu dočekalo 200 tinejdžerica s buketima narcisa u rukama, još uvijek nije do kraja razjašnjeno gdje su i kako to cvijeće pronašle u prosincu. Drugi i komercijalno još uspješniji album Going Blank Again Ride su izbacili u proljeće 1992., a laganim odmicanjem prema power popu mnoge su nagnali na usporedbu s kolegama sa zajedničke etikete, legendarnim Škotima Teenage Fanclub, uz redovite pohvale na uspješnu nadogradnju dotadašnjeg zvuka. Premda su i iduća dva albuma predstavljala komercijalni uspjeh, onaj kod kritike je izostao, a razloge za kreativne podbačaje mnogi su pronašli u sve izraženijim trzavicama na relaciji Andy Bell (solo gitara i vokal) i Mark Gardener (glavni vokal i ritam gitara). To je otišlo toliko daleko da su sami članovi benda njihov treći album Carnival of Light među sobom zvali Carnival of Shite. Smirivanju strasti i popravljanju situacije unutar benda nije pomogla niti
činjenica da se dotad dobrano zakuhala nova i komercijalno još daleko uspješnija glazbena priča, ona koju danas znamo kao Britpop, a kojoj su put do nastanka popločali upravo Ride i kolege iz shoegaze revolucije. Bilo je jasno da su Ride došli do svog kraja, Andy Bell
postaje basist tada najpopularnijeg britanskog, a vjerojatno i svjetskog benda Oasis.
No kako je u proteklih desetak godina s obje strane Atlantika jačao interes brojnih mladih nadarenih glazbenika spram shoegazea, odnosno dream popa, tako su medijima i javnosti ponovo postali zanimljivi oni koji su navedenu scenu stvarali. Prvi koji su se uspješno okupili bili su My Bloody Valentine, a prije četiri godine svoj su povratak najavili Ride i Slowdive. Prije točno godinu dana Ride su objavili i svoj povratnički peti studijski album, kojeg je producirao poznati britanski Dj Erol Alkan, a koji je naišao na odobravanje od strane kritike i,
što je još važnije, publike.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
