U posljednje vrijeme kao da se sve reciklira. Imamo poplavu filmova i serija koji su ili nastavci stare verzije ili se snima i interpretira ista priča na novi način. Ne možemo za sve kriviti samo nostalgiju, jer često se pokaže da gledatelji nisu zadovoljni novom verzijom. Pa zašto je ova vrsta sadržaja u porastu, kako njegova prevalencija utječe na filmsku industriju i što bismo trebali učiniti da potaknemo nezavisne kreatore i procvat originalnih priča?
Posljednjih godina Hollywood se aktivno vraća poznatim pričama i pokušava ih ponovno predstaviti publici u promijenjenoj, ažuriranoj slici. Filmska je industrija posljednjih godina doživjela primjetnu promjenu u vrstama sadržaja koji se proizvode. Kreatori pribjegavaju ponovnim pokretanjima, nastavcima ili remakeovima umjesto da istražuju originalne ideje.
Iako se ljudi žale da Hollywood iz godine u godinu proizvodi iste stvari, prepoznatljiva imena, priče i likovi i dalje vas dovode u kino dvorane. Samo ove godine gledatelji su mogli gledati ‘Opasne djevojke’ (Mean Girls), ‘Bubimir’ (Beetlejuice), ‘Vrana’ (The Crow), ‘Kaskader’ (The Fall Guy), a u studenom na velika platna stiže nastavak kultnog Gladijatora.
Trend recikliranja primjetan je i među serijama. Nakon popularne serije iz 90-ih, ‘Princ iz Bel Aira’ (The Fresh Prince of Bel-Air), serija se prošle godine vratila na male ekrane. Australija je sredinom listopada dobila svoju verziju popularne serije ‘The Office’, a fanove je nedavno mogla razveseliti najava da se uskoro vraća mini verzija kultne serije Baywatch u koprodukciji studija Fremantle i Fox.
Profit i nostalgija
Iako to nije novi trend, ali sada, kada je većina filmskih studija iznimno zadužena nakon akvizicija i pokušaja uspostave streaming platformi, trend je u porastu.
“Studiji ne žele riskirati i žele iskoristiti postojeće intelektualno vlasništvo jer zaključuju da će sadržaji svojom vidljivošću lakše privući gledatelje nego što bi to učinili da moraju razvijati nove ideje i svježe koncepte“, objasnio je filmski kritičar Igor Harb za N1 Slovenija.
Nove verzije starih produkcija su tako postale sve raširenije ne samo zbog nostalgičnog elementa na koji kreatori ciljaju kod starije populacije gledatelja, već i zbog financijskih učinaka koje, u eri visokih budžeta, načelno mogu postići reinterpretiranjem uspješan filmski sadržaj. Prikazujući već poznate priče i likove, kreatori žele s jedne strane iskoristiti postojeću bazu obožavatelja, a u isto vrijeme te priče predstaviti novoj publici. Privlačnost oživljavanja popularnih klasika leži upravo u njihovoj bezvremenosti, koja filmskim stvarateljima nudi mogućnost ažuriranja i reinterpretacije ovih priča u svjetlu aktualnog tehnološkog napretka i modernih filmskih tehnika.
Porast remakeova također se može pripisati sve većoj potražnji za raznolikim sadržajem u eri kojom dominiraju platforme za streaming i globalni distribucijski kanali. S opsežnim katalogom klasičnih filmova dostupnih kreatorima, studiji vide remake kao način da kapitaliziraju postojeće intelektualno vlasništvo uz smanjen financijski rizik. Međutim, iskorištavanjem utvrđene prepoznatljivosti robne marke, studiji se mogu obratiti publici koja je već upoznata s ovim pričama, povećavajući vjerojatnost komercijalnog uspjeha. Kako je objasnio Harb, filmaši namjeravaju ustrajati u tom smjeru sve dok autori u nekom prijelomnom trenutku ponovno ne odabrati autonomno stvaranje.
Ima mnogo remakeova, ali malo je dobrih
Fenomen oživljavanja kinematografskih sadržaja otvara i pitanje koči li pretjerano oslanjanje na stare produkcije kreativnost filmske industrije i sprječava li procvat originalnih priča. Dapače, mnogi kritičari ističu da bi prednost trebali imati projekti u okviru kojih bi se razvijale svježe ideje, a ne samo sviralo na žicama nostalgije.
Unatoč tome, neki remakeovi još uvijek impresioniraju i laičku publiku i iskusne kritičare te donose značajne prihode na blagajnama kina i studija. Takav je bio slučaj, primjerice, s ovogodišnjim dugoočekivanim Burtonovim nastavkom horor komedije Bubimir, odnosno Beetlejuice. Kako je objasnio Harb, spomenuti nastavak, na koji su fanovi čekali 36 godina, u biti pokazuje dobar autorski pristup.
U slučaju Sandersove Vrane, koja je, prema riječima dugogodišnjeg filmskog recenzenta, bila jedan od većih promašaja protekle godine, primjetan je upravo izostanak toga. “Na remakeu kultnog filma radilo se gotovo 20 godina. Pokušavali su preraditi motiv originala kroz ogroman broj različitih pristupa, kako scenarista, tako i redatelja i glumaca, no planovi su na kraju uvijek padali u vodu“, objasnio je Harb.
Kako je dodao, na kraju su odlučili ostvariti planove, iako je film potpisao loš redatelj, a zarada je izgubljena. “Budući da je film toliko dugo bio u razvoju, proračunska stavka u studiju se vukla godinama i samo rasla i nije donosila novac. U nadi da će se nešto novca sliti u blagajnu, a onda su je odlučili zatvoriti”, objasnio je Harb, dodavši da nažalost rezultat nije bio onakav kakav su željeli.
Ponekad, u želji za dobrim rezultatom u blagajni kina, nije dovoljna ni autorova dobra, svježa ideja za remake. Takav primjer ove je godine bio Kaskader (The Fall Guy) koji potpisuje bivši kaskader David Leitch, inače autor brojnih filmskih akcijskih hitova, poput Johna Wicka. Iako su se u glavnim ulogama pojavili izvrsni glumci Ryan Gosling i Emily Blunt, koji u principu uspijevaju privući publiku u kina, ovaj put im to nije uspjelo. “Unatoč dobroj ideji, svježem dizajnu i zabavnoj igri, film je u potpunosti zaobišao publiku”, rekao je Harb.
Bez obzira na to, remakeovi su postali sastavni dio moderne kinematografije, bilo da ih smatramo posvetom filmskoj baštini ili simptomom neoriginalnosti i manjka originalnosti. U oba aspekta oni imaju iznimno važnu ulogu u formiranju današnje filmske industrije i formiranju kinematografskih navika gledatelja.
Točka međugeneracijskog povezivanja
U užurbanom svijetu koji diktira brzi ritam svakodnevice i konstantna konzumacija novih sadržaja, volimo pribjeći udobnosti kada se osjećamo preopterećeno. Sadržaji na koje smo navikli i koji nam izazivaju ugodne osjećaje stvaraju pravo mjesto za utočište. Gledatelji se mogu okrenuti i remakeovima jer je to nešto poznato. Nisu samo gledatelji suočeni sa zasićenošću sadržajem, već i filmski studiji imaju iste osjećaje prema stvaranju novih sadržaja, zbog čega se često drže provjerenih opcija.
“To je odlično za njihove rezultate. Ne trebaju ulagati u nove likove, novu scenografiju, nove svemire. Daju nam nešto za što znaju da već želimo”, objasnila je kanadska kulturna kritičarka Amil Niazi. Pritom je dodala kako se i gledatelji emotivno vežu za omiljenu seriju i likove pa je želja za nastavkom sasvim prirodan nastavak. Ako nam se svidjela prva verzija serije, sasvim je očekivano da ćemo poželjeti pogledati i njen nastavak, kako bismo ponovno proživjeli osjećaje koji su nas preplavili uz original.
Istovremeno, postoji i vremenska komponenta, dodala je Niazi. Milenijalci sada ulaze u godine kada svoje omiljene serije i filmove iz djetinjstva žele podijeliti sa svojom djecom. Filmski studiji iskoristili su ovo kao priliku da reaktualiziraju i udahnu novi život šarolikom filmskom repertoaru iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Prema NIazi, ponovno pokretanje također olakšava međugeneracijsko obiteljsko gledanje sadržaja i olakšava povezivanje dviju inače vrlo različitih generacija.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!