Kada su prije 37 godina VIS Idoli snimili pjesmu „Plastika“, nitko nije sporio snagu njihove metafore, ali malo je tko pomislio da bi se mogle obistiniti prognoze kako će plastika doslovce „ovladati“ svijetom.

Naime, tvrdnje iz stihova „plastika je moja hrana / možda sam plastičan i ja“ stručnjaci su empirijski potvrdili u pticama, sisavcima, kornjačama, ribama, odnosno u više od 180 vrsta.

Plastika ušla u hranidbeni lanac

Plastika je posvuda prisutna u okolišu, jer njezina proizvodnja eksponencijalno raste, a zbrinjavanje uvelike zaostaje. Ne radi se samo o krupnim i zamjetljivim komadima te teško ili nikako razgradive materije. Nevidljiva vlakna plastike svuda su oko nas jer otpadaju s odjeće, s automobilskih guma ili iz plastičnih boca bez kojih se neki od nas ne odvajaju ni u kratkoj šetnji gradom. Pored toga, granule plastike nevidljivo su umetnute u niz proizvoda poput onih za osobnu njegu.

Plastika iz okoliša ulazi u hranidbeni lanac. U obliku mikroplastike se bez kontrole širi u biljne i životinjske vrste te u ljudski organizam.

Dok je proizvodnja plastike u svijetu 1950. iznosila dva milijuna tona, 2017. se popela na 8,3 milijardi tona, a do 2050. bi mogla doseći 34 milijarde tona, ističe voditeljica morskog programa IUCN-a na Sredozemlju Marie-Aude Sevin.

Da bi okupljenima na nedavno održanom trećem skupu okolišnih novinara Sredozemlja u Barceloni dočarala koliko je to uistinu plastike, Marie-Aude Sevin „prepakirala“ je trenutnu svjetsku proizvodnju u prostor 800 tisuća puta veći od Eiffelovog tornja, 25 tisuća puta veći od Empire State Buildinga ili tovar teži od 80 milijuna kitova.

Stručnjaci su uočili da je u svake godine ponovo rekordnom povećanju proizvodnje plastike sudjelovalo najviše multinacionalnih tvrtki koje se bave fosilnim gorivima, što ih je povezalo s uzrocima urgentnih klimatskih promjena.

Mi stalno mislimo da je to neka daleka budućnost, ali smo zapravo debelo u tome sada, bez kalkuliranja kaže Marie-Aude Sevin, koja u izlaganjima koristi ne samo vještine svojih studija biologije, komunikologije i ekonomije, nego, dojam je, i iskrenu ljudsku zabrinutost.

U Sredozemnom moru razmjerno najviše otpada u svijetu

U sadržaju smeća 2015. našlo se 6,3 milijardi tona plastike, a 2050. predviđa se, bit će je i dvostruko više. Najviše je završi u okolišu. Mnogi su po unutrašnjosti Dalmacije i Hercegovine zapazili mnoštvo vrećica koje prve jesenje bure podignu i zakače za žbunje. Kiše ih speru u rijeke, koje ih potom, logikom funkcioniranja ekosistema, odnesu u more.

Deset najvećih svjetskih rijeka donose u more oko 90 posto sve plastike, koja ondje završi kao otpad, ističe Patrick Wegerdt iz Glavne uprave za okoliš Europske komisije.

Sredozemnom moru je pripala neslavna uloga. Proglašeno je morem s najviše otpada u svijetu, pri čemu se posebno ističe udio plastike. Kada se gleda samo mikroplastika, komadići te tvari veličine od pet milimetara do nevidljivo sitnih dijelova, u Sredozemnom mora je ima četiri puta više nego u Kalifornijskom zaljevu, navodi talijanska ekologinja sa Sveučilišta u Sieni Christina Fossi.

Sredozemno more je zatvoreni bazen s visoko-urbaniziranom i razvijenom obalom, s jakim turističkim destinacijama, gustim prometom i velikim rijekama koja se ulijevaju u „Središte svijeta“.

Godišnje se na Sredozemlju stvori 208-760 kg smeća po glavi stanovnika, ovisno o njegovim dijelovima. Dnevno u smeću sredozemnih zemalja završi oko 731 tone plastike, s velikom razlikom među zemljama.

Najveća količina smeća na dnu Sredozemnog mora, do 100 tisuća komada po kilometru četvornom, pronađena je u blizini francuske obale. Najveća gustoća plutajuće mikroplastike, čak do 4,68 milijuna komada po četvornom kilometru, pronađena je uz južne obale Sredozemnog mora.

Svakim zalogajem kit može uzeti oko 70 tisuća litara vode, s kojom unose i brojne komade mikroplastike. Nedavnim istraživanjima, u masnom tkivu kitova pronađeno je prosječno 57 nanograma mikroplastike po gramu tkiva, ističe Christina Fossi i poziva: Vi novinari ste važni da posredujete tu informaciju i date ljudima na uvid o kakvim se problemima radi.

Hrvatska postigla cilj s gumama, u ostalom na kraju ljestvice

Zato Wegerdt naglašava važnost dobrog gospodarenja otpadom. Od 30 europskih zemalja po upravljanju plastičnim otpadom, Hrvatska je na 26. mjestu. Prema podacima udruge proizvođača plastike „Plastic Europe“, Hrvatska zbrinjava tek nešto između četvrtine i petine plastike, a par postotaka plastike energetski koristi. Istina, Hrvatska tek rubno sudjeluje u upotrebi plastike u Europi, ali više od 75 njezine plastike završi u smeću.

Prema podacima iz HGK-a, u nečemu Hrvatska ostvaruje propisani cilj. To je oporaba 80 posto mase otpadnih guma. Također, tijekom 2016. na hrvatsko tržište stavljeno je 54.7 tisuća tona ambalažnog otpada, od čega je reciklirano 22.3 tisuća tona ili 41 posto.

Međutim, Zelena akcija upozorava da se u Hrvatskoj godišnje proizvede oko 200 milijuna plastičnih vrećica, od čega se zbog visokih troškova tek oko jedan posto reciklira, a ostatak završi u okolišu. Tako, u sumi, po upravljanju plastikom iza Hrvatske su samo Bugarska, Cipar, Grčka i Malta.

Norveška reciklira najviše, oko 43 posto plastike, a u prvih deset zemalja s popisa, vrlo malo ili nimalo plastike završi u smeću. To su Švicarska, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Švedska, Danska, Luksemburg, Belgija, Norveška i Finska. Ipak, najviše plastike se energetski oporablja.

Štapići za uši, čepovi, omoti slatkiša, slamke, miješalice za napitke i opušci

U Hrvatskoj se o plastici malo govori. Čak je i na portalu znanstvenih tekstova Hrčak teško naći znanstvene tekstove o tome. Pretraživanje po ključnoj riječi dalo je 28 članaka, od kojih se većina odnosi na plastiku kao povijesno-umjetnički termin. Zadarska biologinja Marina Mokos uputila nas je na biologa Peru Tutmana s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. On sudjeluje u međunarodnim projektima koji se bave istraživanjima plastike u moru.

Na jednom od projekata istraživali su prisutnost plastičnog smeća na plažama, na otvorenom moru, u ribarskim mrežama i drugdje. Jednogodišnje istraživanje provedeno na 31 plaži sedam zemalja Jadransko-jonske makroregije – u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Grčkoj, Italiji, Crnoj Gori i Sloveniji – dalo je prosječnu gustoću od 670 komada plastike po četvornom kilometru, što se smatra relativno visokom gustoćom opada.

Čak 90 posto predmeta iz toga otpada napravljeno je od umjetnih ili antropogenih polimernih materijala. Smeće koje je nastalo uz obalu činilo je trećinu ukupne količine nađenog otpada, a ono koje je došlo morem prosječno je iznosilo šest posto.

Analiza jedne tone smeća koja je prikupljena na četiri hrvatske plaže, Zaglav na otoku Visu, gradske plaže Punta u Omišu, plaže uz ušće rijeke Neretve, te Saplunare na otoku Mljetu, pokazuje da je u njoj 50 posto plastike, 30 posto drveta, 10 posto metala, 6 posto tekstila, itd.

Najučestaliji predmeti su komadići plastike i stiropora veličine od 2,5– 50 cm, štapići za uši, te plastični čepovi svih namjena, omoti slatkiša, slamke i miješalice za napitke, te opušci cigareta, kažu rezultati istraživanja.

Kamo vode tragovi smeća u Jadranu?

Tutman je pokrenuo pilot-akciju prikupljanja otpadnih ribarskih mreža koje nakon isteka vijeka trajanja često završe u okolišu. Ribarske zadruge iz Hvara i Tribunja prikupile su 25 tona tih mreža. Drugom pilot akcijom prikupljan je otpad koji se zatekne u koćarskim mrežama. Dvadeset koćarica ribarskih zadruga iz spomenuta dva mjesta prikupilo je 30 tona otpada.

Jadransko more je zatvoreno, ono je poluzatvoreni zaljev, i strujanja donose značajne količine prekograničnog otpada. Vanjske, južne strane otoka, više su pod utjecajem prekograničnog otpada, najviše iz susjednih zemalja Albanije, Crne Gore i Italije, a jedan dio s ušća Neretve, objašnjava Tutman.

Kanalske vode između otoka i obale su više pod utjecajem otpada s kopna. Također, značajan dio nam dolazi pomorskim otpadom i nautičkim turizmom, jer su frekventne linije izvori otpada, objašnjava Tutman.

Greenpeace Hrvatska izveo je edukativno-prosvjednu akciju, te našao da značajan dio onečišćenja na hrvatskim plažama pripada robnim markama proizvedenim i korištenim u Hrvatskoj. Top lista robnih marki u Parku prirode Telašćica na Dugom otoku, 15. rujna ove godine izgledala je ovako: Jamnica / Jana, Coca Cola, Karlovačko pivo, Dukat i grčka mliječna industrija Βιτάμ, ističu u Greenpeaceu.

Sve u svemu, trenutno stanje u Jadranskom moru je, možemo donekle reći, zadovoljavajuće, ali ako se nastave ovi poražavajući trendovi, onda ćemo za nekih desetak godina imati u moru nažalost više plastike nego ribe, zaključuje Tutman.

Ribari žele čisto more, problem u ministarstvu

Izlažući plan Europske unije za borbu protiv zagađenja okoliša plastikom, Patrick Wegerdt ističe važnost zatvaranja kruga cirkularne ekonomije. EU je u siječnju usvojila strategiju o plastici, u svibnju nove šire mjere za upravljanje otpadom i mjere recikliranja, prema kojima će se do 2035. oko 65 posto otpada morati reciklirati, te nova šira pravila za pojedinačne plastične proizvode koja se odnose na deset plastičnih predmeta i predmete ribolovne opreme.

Te su mjere za hrvatski okoliš, po svemu sudeći, još uvijek na daleku štapu. Tutman priznaje da je u hrvatskom zakonu definicija otpada iz mora odavno prisutna, ali nisu doneseni podzakonski akti i uredba o reguliranju otpada iz mora još nije vidjela svjetlo dana. On kaže da je pitanje otpada uključeno niz ministarstva – okoliša, mora i poljoprivrede, prometa – i da je tu puno dionika, ali kad dođe do konkretnih problema provedbe, „stvar stoji“.

Imamo značajnu suradnju s ribarima koćarima, koji praktički jedini sudjeluju u čišćenju mora, premda im je posao nešto drugo. Problem je nedostatak određene infrastrukture i sustava, znači preuzimanja i plaćanja odvoza tog otpada. Ribari kupe to smeće, uvjerili smo se da to žele raditi, ali problem je na brojnim iskrcajnim mjestima. Ondje kontejneri za otpad iz mora nisu prisutni, a problem je i plaćanja odvoza toga otpada. Ribare treba osloboditi bilo kakvog dodatnog plaćanja jer oni nisu taj otpad stvorili, kaže Tutman i dodaje da bi troškove zbrinjavanja toga otpada bi trebao snositi koncesionar područja.

Mi nagrađujemo ribare za suradnju na tom projektu kroz kupnju različitih dijelova odjeće i obuće kao i kante za smeće. Međutim, novim zakonom kante su maknute, pa ribari ne znaju kud će s tim otpadom.

Stvar je vrlo jednostavna i mi smo na malom projektu postigli relativno puno. Kao članica EU imamo obaveze koji će doći na naplatu, zaključio je Tutman.

Zelena akcija oštro zamjera hrvatskom Ministarstvu zaštite okoliša i energetike ne samo da do krajnjih rokova odgađa primjenu pravilnika od ambalažnom otpadu, nego da cijelu politiku otpada vodi prema gotovo sigurnim penalima Europske unije.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.