Njemačko-američki trojac biologa iz Ohia i Teksasa dokazali su ono što se odranije naslućivalo iz pokusa u laboratorijima, da šišmiši vampiri u određenoj mjeri drže "socijalnu distancu" kad se razbole.
Pokus u divljini svodio se na to da su uhvatili 31 ženku običnog šišmiša vampira (Desmodus rotundus), da su otprilike polovici njih ubrizgali otopinu s lipopolisaharidom, a kontrolnoj otprilike polovici običnu slanu otopinu.
Znanstveni članak s otkrićem objavljen je u žurnalu Behavioral Ecology u izdanju Oxford University Press. Kako bi proveli pokus, SimonRipperger, SebastianStockmaier i GeraldCarter zaputili su se u travnju 2018. sve do Belizea, na arheološki lokalitet Lamanai, gdje je do pred kraj 10. stoljeća postojao grad Maja.
VEZANE VIJESTI
Ono što su tražili pronašli su u jednom šupljem stablu u kojem su, naveli su u članku, otkrili veliku koloniju šišmiša točno ove vrste koja im je bila potrebna. Cijelu noć lovili su šišmiše mrežom, pohvatali su ih “oko sto”, da bi im, nakon što su odmah na slobodu pustili sve mužjake i sve mladunce, ostala 41 ženka.
Zašto su od 41 ženke u tretman uzeli samo 34, nisu naveli, ali jesu naveli to da su za svaku pojedinu ženku šišmira doslovno “bacali novčić”, kako bi odredili koja će primiti otopinu koja će kod nje dovesti do kratke imunološke reakcije. Znanstvenici su im potom lijepili senzore koji su odašiljali signale kad god bi se na udaljenosti manjoj od 5 odnosno 10 metara našao drugi senzor. Na kraju su ih pustili i pratili.
Tri šišmiša uspjela su se odmah otarasiti senzora, no kod 16 lažno bolesnih i 15 zdravih, senzori su ostali na mjestu dovoljno dugo da im pruže dragocjene podatke. Punih 48 sati trojica biologa jedva da su spavala, pratila su podatke koji su iz senzora stizali do antene koju su postavili diskretno kod stabla u kojem su šišmiši imali dom, a sve skupa spremalo se u kompjutoru.
#related-news_0
Nakon detaljne obrade tko se koliko puta i koliko dugo od šišmiša družio te noći, izračunali su, kao prvo, da se svaki zdravi šišmiš, od odabranih 31, u prvih šest sati promatranja u prosjeku podružio s četiri šišmiša sa senzorima više, nego što su to činili “bolesni” šišmiši. Izračunali su i to da je svaki zdravi šišmiš tijekom tih šest sati u prosjeku imao 49 posto šanse da će se podružiti s pojedinim zdravim šišmišom, a da je za to da će se podružiti s nekim od “bolesnih” šišmiša, imao samo 35 posto šanse.
Nadalje, svaki “bolesni” šišmiš, odnosno ženka, u druženju sa svojim partnerom tijekom tih šest sati provela je čak 25 minuta manje od zdravih ženki.
To što su promatranje nastavili još 42 sata nakon prvih šest sati tijekom kojih su se tretirane ženke šišmiša ponašale “najbolesnije”, ukazalo im je na razliku u ponašanju koja se pojavila kako je djelovanje lipopolisaharida slabilo, a nakon 12 sati sasvim prestalo. Nakon tog razdoblja u druženju više nije bilo nikakve statistički bitne razlike.
“‘Bolesni’ šišmiši bili su rjeđe u bliskom kontaktu s drugim označenim šišmišima”, naveli su biolozi u zaključku istraživanja u kojem se interakcija “bolesnih” šišmiša na jednom mjestu naziva “socijalnim distanciranjem”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
