Tragičan kraj potrage za podmornicom Titan, u kojoj je zbog implozije poginulo pet osoba, podsjetilo je ne samo na sve opasnosti koje priroda postavlja pred nas, nego i koliko je ljudska znatiželja moćna stvar.
Kako prijatelji i obitelji poginulih tvrde, sve njih vodila je želja za otkrivanjem novih stvari, fascinacija podmorjem, Titanicom i prirodom u svoj njenoj moćnoj raskoši. Završilo je kobno i to će se pamtiti, no njih petorica nisu prvi ni posljednji koji su se upuštali u avanture kako bi pomaknuli granice pa u konačnici time dali određeni doprinos svijetu, ma kakav god bio.
Takvu motivaciju, dodatno pojačanu znatiželjom, imali su američki prirodoslovac William Beebe i inženjer Otis Barton. Možda su široj javnosti ova imena nepoznata, ali radi se o dvojcu koji je 1930. kreirao prvu istraživačku podmornicu za odlazak u neistražene dubine oceana.
Nazvali su je Bathysphere, bila je napravljena od čelika i dizajnirana kako bi izdržala ogroman pritisak dubokog mora. Imala je nekoliko instrumenata, uključujući kamere, termometre, dubinomjere i telefon za komunikaciju s površinom. Podosta napredno za to doba.
Iako je od tada zamijenjen novijim podmornicama, doprinos Bathysphere oceanografiji i istraživanju morskih dubina je značajan. Naime, do ove podmornice, čovjek nije u prethodnima otišao dublje od 117 metara. I to na podmornicama bez prozora, što znači da se dubine nisu mogle kvalitetno istražiti, dokumentirati ni doživjeti. Osim ako niste bili hrabri entuzijast pa uz ogroman rizik zaronili do 150 ili 160 metara u primitivnom oklopnom ronilačkom odijelu s mnogo slabosti.
Beebe je zato vrlo jednostavno odredio cilj – na sigurniji i učinkovitiji način otkriti što se sve nalazi na nekoliko stotina metara dubine. U tome mu je pomogao inženjer Barton, koji je također bio zainteresiran za sve što se krije pod površinom mora. Tim povodom dizajnirao je kuglu, jer ona je najbolji oblik za otpornost na pritisak.
Dodao je na nju otvore za tri prozora debljine 76 milimetara, izrađene od topljenog kvarca, najjačeg prozirnog materijala koji je tada bio dostupan. Zatim, ulazni otvor od 180 kilograma, koji je trebao biti zavaren prije spuštanja.
Kisik se dopremao iz visokotlačnih cilindara koji su se nalazili unutar sfere, dok su posude s natrijum-vapnom i kalcijevim kloridom bile postavljene unutar stijenki sfere kako bi apsorbirale izdahnuti CO2 i vlagu.
Kabeli za telefon i opskrbu električnom energijom za svjetiljku bili su zatvoreni unutar gumene cijevi, koja je ulazila u tijelo Bathysphere kroz kutiju za brtvljenje.
Nakon što je početna verzija sfere izlivena u lipnju 1929., otkriveno je da je preteška da bi se podigla pomoću vitla koje će se koristiti za spuštanje u ocean, zbog čega je Barton morao otopiti i ponovno izliti sferu.
Konačni, lakši dizajn sastojao se od šuplje kugle od lijevanog čelika debljine 25 milimetara i promjera 145 centimetara. Bila je teška 2,25 tona, a čelična sajla na koju se pričvrstila bila je duljine 910 metara i dodatnih tonu i 350 kilograma težine.
Bathysphere je u tom izdanju ispunio svrhu i 11. lipnja 1930. dosegao dubinu od 400 metara, a četiri godine kasnije 900 metara. Nažalost, uz sve kvalitete, imala je i podosta slabosti. Prvenstveno, puknuće sajle značilo bi smrt za ljude u podmornici.
Iz tog razloga, ali i jer je svaki uron bio preskup, Beebe i Barton prestali su sa svojim mini ekspedicijama nakon što su 1934. zaronili do 900 metara. Shvatili su i da nemaju više što za vidjeti, odnosno, da bi morali za novi biljni i životinjski podvodni svijet obilaziti dubine svih oceana i mora na svijetu. Što je bilo teško i zbog tadašnje situacije, u kojoj se jasno nazirao sukob, kasnije “pretočen” u Drugi svjetski rat.
Nakon što je Beebe prestao koristiti Bathysphere, ostao je u vlasništvu Zoološkog društva New Yorka. Ostao je u skladištu do Svjetskog sajma u New Yorku 1939., gdje je bio središnji dio izložbe društva. Tijekom rata, sfera je posuđena mornarici Sjedinjenih Američkih Država, koja ga je koristila za testiranje učinaka podvodnih eksplozija.
Iako je tehnologija Bathysphere s vremenom postala zastarjela zbog naprednijih ronilačkih plovila, bila je pionir u istraživanju morskih dubina. Odnosno, to su bili Beebe i Barton.
Osim inspiracije za buduće podmornice, na svoje su došli i prirodoslovci. Beebe je imenovao nekoliko novih vrsta dubokomorskih životinja na temelju opažanja koje je napravio tijekom svojih ronjenja u Bathysphere, pokrenuvši kontroverzu koja nikada nije u potpunosti riješena.
Imenovanje nove vrste obično zahtijeva dobivanje i analizu tipskog uzorka, nešto što je očito bilo nemoguće iz unutrašnjosti podmornice.
Neki od Beebeovih kritičara tvrdili su da te ribe nisu bile stvarne nego iluzije nastale kondenzacijom na prozoru podmornice, ili čak da ih je Beebe namjerno izmislio, iako bi ovo drugo bilo u velikoj suprotnosti s njegovom reputacijom.
Barton, koji je bio ogorčen što ga novinski članci o njegovim i Beebeinim ronjenjima Bathysphere često ne spominju, pojačao je skepticizam ihtiologa pisanjem pisama novinama koja su sadržavala krajnje netočne izvještaje o njihovim opažanjima.
Iako su mnoga Beebeova zapažanja iz Bathysphere u međuvremenu potvrđena napretkom u podvodnoj fotografiji, za neka je nejasno odgovaraju li opisu bilo koje poznate morske životinje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!