Tradicija sufizma na prostorima Bosne i Hercegovine postoji stoljećima. Ipak, mnogi derviški redovi do danas su potpuno iščezli s ovih prostora, kao što je, na primjer, mevlevijski ili halvetijski derviški red.

Brojne tekije su porušene ili im je promijenjena namjena. Tradicija derviša, ipak, nije nestala iz Bosne i Hercegovine. Naša ekipa posjetila je tekiju nakšibendijskog – danas najrasprostranjenijeg reda u Bosni i Hercegovini.

“Dođi, dođi, tko god da jesi, bilo nevjernik, bilo da se moliš vatri. Naša karavana nije karavana očaja. I ako si tisuću puta prekršio svoja obećanja, dođi, dođi, i još jednom dođi”, pozivao je ovim stihovima poznati mistik Mevlana Dželaludin Rumi u tekiju, kuću derviša, a oni mu se, i nakon osam stotina godina, odazivaju mističnim plesom.

“Cijeli ples je u simbolici. Od samog ulaska, stajanja, pokreta, sve je u simbolici. Kad semazen otvara desnu ruku prema nebu tražeći milost, kroz njega ta milost ide i spušta se na zemlju…”, kaže Amar Jugović, semazen, derviš.

 Sufizam, put derviša, mnogo je više od ekstatičnog plesa. Iako mevlevijskih derviša u Bosni i Hercegovini više nema, tradicija derviša još je živa. Jedna od tekija u kojoj se njeguje nosi naziv Mesudija – po šejhu Mesudu Hadžimejliću, jednom od šejhova nakšibendijskog reda. Iako više nije među živima, njegova tradicija itekako živi. Tekija se nalazi u selu Kaćuni, u srednjoj Bosni, gdje se derviška tradicija baštini stoljećima. U ovoj tekiji nakšibendijskog reda hijerarhija je jasna. Na njenom vrhu je šejh ili starješina – predvodnik derviša. Šejh predvodi i zikr – mistični obred koji možete vidjeti u videu. 

“Cilj tekije je da čovjek u nju uđe i kada izađe da bude bolji čovjek. Sama tekija na čovjeku ostavlja trag – kako u životu, tako i u duhovnom putu i odgoju. Mi taj duhovni odgoj postižemo s našim učiteljem šejhom, koji periodično i u etapama nama daje smjernice kako bismo bili što bolji ljudi”, rekao je Malik Avdukić, derviš. 

Malik otkriva i da službeni ulazak u derviški red započinje prisegom koju zovu “bejat”:

“Pa davanje bejata u tekiji je jedan čin koji se… i ne može tako objasniti. To se mora doživjeti, vidjeti, osjetiti. To nije nešto svakodnevno. Nije to samo fizička pojava. Ostavlja to duhovni trag na čovjeku. Svako to doživi na svoj način…”

Šejh kojem polažu bejat, više je od predvodnika, otkrio je derviš Amar Jugović: 

“To je meni drugi otac. U tekiji sam od malih nogu, od 10. godine. Sad mi je 24. Tu sam odgojen, tu sam se sakrio od vanjskog svijeta… dosta puta mi se znalo dogoditi da mi bez razgovora s njim kaže što mi je…”

Ništa nije proizvoljno – ni ono što su govorili, ni ono što su radili. Krug koji su obrazovali upućivao je simbole vječnosti, univerzuma, savršenstva… Zeleni ogrtači koje zovu hajdarijama – jedan su od simbola. Ukazuju na to da su derviši ove tekije sve svjetovne razlike ostavili ispred njenih vrata. Na pitanje što je za njih sufizam; rekli su ljubav, skrušenost, borba protiv sebe i vlastitog ega. No, tajne ovog filozofsko-religijskog pravca i dalje su ostale između redova.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.