Srđan Aleksić preminuo je 27. siječnja 1993. godine uslijed ozljeda koje je zadobio od pripadnika Vojske Republike Srpske dok je branio sugrađanina Alena Glavovića.

Srđan je pritekao u pomoć Alenu 21. siječnja 1993. godine u Trebinju, nakon što su ga napali pripadnici Vojske Republike Srpske. Srđan je zbog težine ozljeda pao u komu, a nakon šest dana je preminuo. Srđanov otac Rade u osmrtnici je napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.“

Rade Aleksić bio je gost Novog dana N1 BiH, te je poručio da se Srđanov čin ne treba smatrati herojskim, nego “činom čovjeka”.

“Nikako se ne mogu pomiriti s isticanjem herojskog čina. Volim više kada kažemo da je to čin čovjeka. Čin koji bi trebali prihvaćati svi građani i svi dobri ljudi. Herojstvo je nešto što se slučajno dogodi, a čovječnost živi s nama. U vremenu kad smo ljudi, herojstvo ne treba postojati i ne bi postojalo. Zato radije kažem kada dođemo na Srđanov grob, ne dolazimo ga žaliti, njega nema, on je nestao, nego dolazimo odati poštenje čovjeku u sebi.

Onog trenutka kada dođem na grob uzdižem čovjeka koji se gradio vremenom, a koji je usavršen sa Srđanovim činom. Zato želim da svatko tko dođe u doticaj sa Srđanovim djelom da osjete u sebi čovjeka i da ga uzdižu dok ne postane sastavni dio života, prema prijatelju, drugu, budućnosti, djeci BiH”, kazao je Rade Aleksić.

“Pravo da vam kažem, ne bavim se ljudima koji se bave politikom. Ja promatram ljude koje srećem na ulici. Kada me sretne baka na Koševu i pita jesam li otac Srđana Aleksića, ili u Banjaluci ili Beogradu, osjećam se ponosan i zadovoljan jer znam da je Srđan prihvaćen. Politika je nešto drugo, to je trenutno i prolazno, a ovo što ostaje u čovjekovoj duši je trajno”, dodao je.

Ima li danas ljudi kao Srđan?

“Sasvim, kako ne. Bilo je i prije Srđana i bit će ih, ali želja mi je da ne bude Srđana na način kao ovaj, da ne bude zlih vremena da ne moramo postupati kao Srđan. Ja sam u susretima s mladim ljudima razgovarao puno o tome, o životu. Da ne doživljavamo ovo što danas doživljavaju mladi, da stoje u redu i čekaju kad će biti primljeni u neku zemlju koja približno nema uvjete kao BiH i pomalo me sramota što sam to doživio da vidim da bogata zemlja zarađuje u siromašnoj zemlji”; kazao je otac Srđana Aleksića za N1.

Tko se najviše sjeća Srđana?

“Ja sam iznenađen da me na ulici pozdravljaju mladi ljudi. Ne prepoznajem ih i ne mogu ih znati, pa pretpostavljam da me pozdravljaju zbog Srđana. Mladi su usvojili Srđana, ja to vidim. Ja to želim, možda moja želja stvara veći dojam da ga mlađi svijet poznaje, ali i zahvaljujući vama koji obnavljate priču, utječe na mlade da usvoje Srđana”, kazao je.

Hoće li dobiti ulicu u Trebinju?

“Meni je drago, ja poštujem što je Sarajevo prvi grad koji je dao ulicu. To je volja tog naroda. Dobro se sjećam prilikom prikazivanja filma Krugovi u Sarajevu, prošao sam kroz špalir ljudi koji stoje i plješću, tada sam osjetio da je to u svakom čovjeku Srđan. Da je čovjek proradio i jako sam dirnut i osjećam Sarajevo kao svoj grad gdje mogu rado doći, gdje ću biti primljen. Tako isto Beograd, Pančevo, Podgoricu, Novi Pazar, osjetim toplinu i budem primljen od ljudi”, smatra Aleksić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.