Ovu je političku godinu u Sloveniji obilježila krhka stabilnost koalicijske vlade koja, iako sastavljena od pet stranaka, jedva sastavlja običnu parlamentarnu većinu, dok u zahlađenim hrvatsko-slovenskim odnosima i dalje vlada logika "Vidimo se na sudu", koju je uveo bivši premijer Miro Cerar.

Rejting vlade premijera Marjana Šareca bio je u usponu sve otkako je on, nakon izbora 2018., sa svojom novom strankom okupio “antijanševsku” koaliciju lijevog i liberalnog centra, nasuprot najjačem oporbenom desnom političaru Janezu Janši, koji je bio relativni pobjednik izbora, ali nije mogao sastaviti vladu.

No, očito se kod birača javljaju znakovi nezadovoljstva. To se vidi iz svježih anketa po kojima Janšina stranka “hvata korak” s Listom Marjana Šareca (LMŠ) pa bi opet bila “relativni pobjednik” mogućih prijevremenih izbora, ali na to upozoravaju i Šarecu skloni analitičari po kojima vladajuća ekipa treba “temeljitu rekonstrukciju”.

Sve je počelo odlaskom stranke Ljevica (L) iz ugovornog odnosa s vladajućima, koji su tako ostali bez ionako tanke većine u parlamentu pa se je kod važnih odluka, kao one o rekordnom proračunu za 2020., Šarec u parlamentu morao osloniti na glasove dvaju manjinskih zastupnika i ruke nekolicine ljudi nacionaliste Zmage Jelinčiča, za kojega vrijedi da je uvijek spreman na političku trgovinu.
U tom je političkom vrtuljku tako na rezervirano mjesto stranke koja se bori za platformu “demokratskog socijalizma” vladi uskočila stranka “slovenskih nacionalista”, čime je problem za vladajuće trenutno riješen, ali je pitanje do kada.

U samoj vladi, ali i izvan nje mnogo je stranaka koje su međusobni konkurenti jer se bore za sličan profil birača ili za ista proračunska sredstva, tvrde slovenski mediji.

Tako su u zadnje vrijeme aktualne napetosti između ministrice za infrastrukturu Alenke Bratušek i ministra unutarnjih poslova Karla Erjavca oko toga tko će osigurati više prava za umirovljenike, a Erjavec je u samoj stranci i vladi izazvan navodnim planovima da ga se s mjesta predsjednika Demokratske stranke umirovljenika (DESUS), koju vodi već 15 godina, smijeni i da tu dužnost preuzme sadašnja ministrica Aleksandra Pivec.

Izborni kongres stranke umirovljenika je za mjesec dana, a simtomatično je što je ministricu poljoprivrede ovih dana neizravno podržao premijer Marjan Šarec, izrazivši zadovoljstvo njenim radom, dok ju istodobno Erjavec sumnjiči da je neopravdano zaradila 35 tisuća eura bruto, navodno naplaćujući 200 eura za sat savjetovanja u izradi strategije ruralnog turizma koju je od jedne agencije naručilo ministarstvo gospodarstva, što ona negira i kaže da je pošteno zaradila taj novac.

Izostanak strukturnih reformi i usporavanje ekonomskog rasta

Ipak, najveći izazov za vladu i njen opstanak predstavljaju mišljenja da nije dobro iskoristila prvih godinu i pol dana mandata za provedbu potrebnih strukturnih reformi, nego se posvetila davanju “bombona” potencijalnim biračima, i to u situaciji kad se još uvijek dobar ekonomski rast usporava. Vlada je tako donijela više populističkih poteza povećavajući, primjerice, već dvaput minimalnu plaću odnosno najavljujući kreditiranje stanogradnje za mlade i sl.

“Šarecova vlada jedna je od najneaktivnijih u povijesti samostalne Slovenije i ne uspijeva joj pokrenuti skoro ništa konkretno pa sve nužne strukturne promjene prebacuje na sljedeću vladu”, tvrdi u komentaru “Dela” Karl Lipnik, nekadašnji ekonomski analitičar poslovnog lista “Finance”. On dodaje da je zato čudno što vlada koju vodi Šarec još uvijek ima relativno visoku potporu, a ponaša se kao Djed Božičnjak, jer se birači, poput djece, ne pitaju koliko ti darovi stoje i jesu li pravi.

Vlada je tako povećala doprinose koje za zaposlene uplaćuju poslodavci, koji su sada među najvišima u EU-u, a time će, kako se upozorava, postupno doći do povećanja broja nezaposlenih jer poslodavci neće biti motivirani za zapošljavanje.

Slovensko ustrajavanje na implementaciji arbitraže

Što se tiče slovensko-hrvatskih odnosa, oni su već par godina u “hladnoj” fazi, prvenstveno zbog arbitražnog skandala, ali i drugih otvorenih pitanja koja su završila u sudnici, pa nema pravog dijaloga i susreta na najvišoj razini vlada.
Operativno se vanjskom politikom većinom ne bavi premijer, koji ne pokazuje posebnih afiniteta za vanjsku politiku pa sve prepušta ministru vanjskih poslova Miri Ceraru, od kojega je Šarec preuzeo i stajalište da se s Hrvatskom može voditi dijalog samo o implementaciji arbitražne presude.

To znači da se i odnosi dviju susjednih članica EU-a nastavljaju po logici “vidimo se u sudnici”, koju je uveo Cerar sredinom 2018. , kad je pred sam kraj svog premijerskog mandata tužio Hrvatsku na sud EU-a u Luksemburgu te tako “cementirao” stajalište Ljubljane o Hrvatskoj kao nekredibilnoj državi s kojom dogovor nije moguć. Neovisni odvjetnik Suda EU u Luksemburgu ovih je dana iznio mišljenje da taj sud nije nadležan za slovensku tužbu jer je granično pitanje dio međunarodnog javnog prava te time praktično negirao tvrdnju Slovenije da Hrvatska, zato što ne želi provesti arbitražno rješenje, krši europsko pravo. O tome će konačnu odluku donijeti sudsko vijeće.

Sve od slovenskog pokretanja tužbe u proljeće 2018. među državama nije bilo bilateralnih službenih razgovora na najvišoj razini, osim susreta u Bruxellesu i na međunarodnim događajima, ako se isključe susreti dvoje predsjednika (Kolinde Grabar Kitarović i Boruta Pahora) u multilateralnim i regionalnim inicijativama.

Nekakav proboj tu se u kratkom vremenu i iz ove perspektive ne vidi, jer je čvrsto stajalište državnog vrha u Ljubljani da hrvatska strana, bez obzira na ishod suđenja u Luksemburgu, mora reterirati i pristati na provedbu arbitražnog rješenja.
A to opet nije izgledno, s obzirom Hrvatska, koja je izišla iz arbitražnog procesa, zastupa stajalište kako je Slovenija ta strana koja je arbitražni postupak povrijedila i nepovratno kompromitirala pa se zato valja vratiti pregovorima o bilateralnom pitanju, što Slovenija ne želi ni pod koju cijenu.