Peleu je bilo devet godina kad je njegova zemlja pretrpjela šokantan poraz u odlučujućoj utakmici Svjetskog prvenstva 1950. na mitskoj Maracani. Urugvajska pobjeda 2-1 Brazilcima će postati kolektivna nacionalna trauma poznata pod nazivom Maracanazo.
Peleov otac briznuo je u plač kad je Alcides Ghiggia zabio pobjednički gol. Dječak mu je tada obećao da će on osvojiti Svjetsko prvenstvo i poništiti to razočarenje. Obećanje će kasnije ispuniti triput.
Ali je šok poraza 16. srpnja 1950. bio opipljiv i na stadionu i izvan njega.
“Prvi put u životu sam čuo tišinu”, kazat će godinama poslije Juan Alberto Schiaffino, strijelac prvog urugvajskog gola.
Brazilska trauma zbog tog poraza može se objasniti činjenicom da je zemlja tada tražila svoje mjesto na globalnoj mapi, pokušavajući se istodobno učvrstiti kao nacija, kazao je Ronaldo George Helal, profesor sociologije na sveučilištu u Rio de Janeiru.
Rezultat se smatrao porazom brazilskog nacionalnog projekta temeljnog na ideji rasno skladnog društva ujedinjenog nogometom, dodao je.
“Do 30-ih godina prošlog stoljeća u Brazilu nije bilo koncepta o tome što je zapravo brazilska nacija”, kaže Helel.
Četrdeset godina zatvora
Dvadeset godina poslije činilo se da Brazil živi sklad temeljen na nogometu. A onda se dogodio Maracanazo.
Većina je glavnim krivcem za poraz smatrala brazilskog vratara Moacira Barbosu.
“Maksimalna zatvorska kazna u Brazilu je 30 godina, ali ja sam ih već odslužio 40”, kazao je nesretni vratar 1990.
I dok je Maracanazo u Brazilu znači nacionalnu tragediju, u Urugvaju je pobjeda pretvorena u metaforu o tome kako mali, suprotno svim izgledima, mogu pobijediti divove.
U stvarnosti je situacija ipak bila ponešto drugačija. Iako je razlika u veličini zemalja bila golema, Brazil je tih godina imao 23 puta više stanovnika od Urugvaja, na nogometnom terenu to nije bila utakmica Davida i Golijata.
Urugvaj, dvostruki olimpijski pobjednik iz 1924. i 1928. i svjetski prvak 1930., još uvijek je bio nogometna sila.
“Često se zaboravlja da je 1950. Urugvaj imao odličnu reprezentaciju”, kaže tamošnji novinar Atilio Garrido.
“Epska pobjeda na Maracani zasjenila je tri desetljeća prethodnih nogometnih uspjeha”, kazao je.
Brazilci, gladni prve nogometne titule, nisu u tome imali nikakvu utjehu.
Helal kaže da je trauma trajala sve do 1970., kad je Brazil predvođen Peleom osvojio svoj treći svjetski naslov i uzeo pehar u trajno vlasništvo. “To je napokon dočekano kao pobjeda brazilske nacije”.
Od traume do satire
Kako su prolazila desetljeća, “brazilsko društvo shvatilo je da su utakmice nogometne reprezentacije samo sportske pobjede ili porazi”, rekao je.
Promjena mentaliteta najbolje je bila vidljiva kad su Brazilci 2014., ponovo kao domaćini, osramoćeni u polufinalu svjetskog prvenstva. Nijemci su ih razbili 7-1.
“Ono 1950. doživljeno je kao tragedija, a 2014. je pretvorena u satiru”, rekao je Helal i dodao da to pokazuje “zrelost društva”.
Urugvaj, pak, 1950. nije ponovio. Triput su njegovi reprezentativci dolazili do polufinala, 1954., 1970. i 2010., ali dalje nisu mogli.
“Maloj zemlji s ograničenim resursima sve se teže natjecati u sportu u kojem je važnost novca sve veća”, rekao je urugvajski novinar Luis Prats.
“Zato 1950. ostaje epizoda koja potiče nacionalni ponos, a neki njezini elementi legendarni su”, naglasio je.