Neki su izgubili supruga, neki dijete: 30 godina nakon gušenja prosvjeda na Trgu Tiananmenu u Pekingu, rodbina žrtava i dalje traži istinu o tom događaju, najvećem tabuu u povijesti suvremene Kine.

U noći s 3. na 4. lipnja 1989., vojnici su u krvi ugušili sedmotjedne prosvjede studenata i radnika koji su tražili da se stane na kraj korupciji i više demokracije.

“Svi su mislili da vojska nikada ne bi otvorila vatru. To je bilo nezamislivo. Bili smo u razdoblju mira”, rekla je You Weijie (66), čiji je suprug tada poginuo iako nije prosvjedovao.

“Ljudi su podržavali zahtjeve studenata koji su se odnosili na borbu protiv korupcije, birokracije, inflacije… Gajili su velike simpatije prema njima. Stanovnici su im donosili jesti, piti”, prisjeća se.

U noći 3. lipnja, nju i supruga Yang Minghua probudili su oko ponoći pucnjevi koji su dopirali iz daljine: Vojnici i tenkovi pristizali su iz predgrađa na trg u središtu grada, pucajući na civile na ulicama.

“Zabrinuli smo se za studente. Htjeli smo onamo otići kako im se ništa ne bi dogodilo. Ali naš sin imao je samo pet godina. Tako je moj suprug otišao sam”, priča You, bivša radnica u kemijskoj čistionici.

Nakon tjeskobne noći, pronašla ga je sutradan teško ranjenog u bolnici “punoj krvavih ljudi, u suzama, s ozljedama od glave do stopala”. Mrtvačnica je bila “puna leševa”.

“Zašto ste pucali?”

Prije nego li je preminuo dva dana poslije, u dobi od 42 godine, suprug joj je ispričao da ga je srušio rafal nedaleko od Tiananmena nakon što je nabasao na vojnike koji su pucali naslijepo.

“Kada sam izišla iz bolnice, ugledala sam scenu koji nikada neću zaboraviti: na svakom raskrižju, vojnici su držalo oružje upereno u svim smjerovima. A ljudi su stajali, gledajući ih u tišini”, prisjeća se teško kontrolirajući emocije.

“Htjela sam ih pitati: ‘Zašto ste pucali na vaše sunarodnjake?’ Ali imala sam malo dijete, pa sam šutjela”.

You je unatoč policijskom nadzoru krenula u potragu za istinom. S drugim rođacima žrtava pridružila se udruzi “Majke Tiananmena”, čija je sada glasnogovornica.

Cilj im je da izbore odštetu, utvrde odgovornost tadašnjih čelnika i doznaju kako su im bližnji stradali.

Točan broj mrtvih nije poznat. Dva dana nakon pokolja, vlada je objavila da je u suzbijanju “kontrarevolucionarne pobune bilo gotovo 300 mrtvih”, uključujući vojnike.

Bivši britanski veleposlanik u Kini tvrdio je da je bilo 10.000 mrtvih, kineski Crveni križ 2.700, a općenito prihvaćena brojka, utemeljena na bolničkim podacima, kreće se između 400 i više od 1000 mrtvih.

“Udruga Majke Tiananmena do sada je utvrdila 202 mrtvih. Ali to je tek mali dio žrtava”, smatra You.

Službena šutnja

Vlada je naredila šutnju. Događaj se gotovo nikada ne spominje u medijima, na internetu, u knjigama, školskim udžbenicima i filmovima, osim u rijetkim iznimkama kada se opisuje umanjenicom “politički nemir 1989. godine”.

Naravno, o tome se može govoriti kod kuće, u obiteljskom krugu i među prijateljima. Ali bilo kakve komemoracije u javnosti gotovo bi sigurno pratilo uhićenje.

“Njihova najveća želja je da se izbriše sjećanje na represiju. Naše i sjećanje svih ljudi na Zemlji” rekao je Wu Dingfu, umirovljeni radnik koji je tada ostao bez 20-godišnjeg sina.

Taj student, zaljubljenik u fotografiju, štrajkao je glađu tijekom prosvjeda, a pronađen je mrtav 4. lipnja, nakon što je izišao iz kampusa “vjerojatno kako bi fotografirao”, rekao je njegov otac.

Od sina mu je malo ostalo: Njegov pepeo, iskaznica sveučilišne knjižnice i nekoliko fotografija.

Druge, koje je kriomice snimio jedan njegov školski kolega, prikazuju tijelo Wu Guofenga u bolnici, na drvenom krevetu, otečenog lica i krvavih nogu.

Njegovi roditelji nikada nisu dobili službeno objašnjenje. A 30 godina poslije vlada i dalje šuti.

“Represija 4. lipnja ostat će zauvijek rana i bol”, ocijenio je Wu Dingfu. “I za nas i za njih.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.