Izbjeglice se upućuju u njemačke gradove i općine gdje bi trebali dobiti smještaj - ali prostor tek treba naći. To je odlična poslovna prilika i za privatne tvrtke koje, primjerice, nude mobilne smještajne jedinice. 'I bolnica zarađuje novac na bolesnim ljudima, zašto mi ne bismo na izbjeglicama', kažu.
“Od deset upita trenutno moramo odbiti njih devet, jer jednostavno nemamo kapaciteta da ih ispunimo”, kaže Klaus Kocks. On je glasnogovornik tvrtke European Homecare, privatnog poduzeća koje se specijaliziralo za zbrinjavanje izbjeglica. Prema njegovim navodima, to poduzeće s oko 900 zaposlenika zbrinjava oko 15 tisuća izbjeglica u čitavoj Njemačkoj, kako sa smještajem tako i osiguranjem redovnih obroka, priču istražuje Deutsche Welle.
European Homecare je jedno od najvećih poduzeća te vrste. Kocks samouvjereno tvrdi kako su oni nešto kao “Aldi među drugim ponuđačima”. Jer obzirom na velik broj izbjeglica za koje skrbe tako onda mogu i spuštati nabavne cijene. Ali trenutno su njihovi izvori presušili jer je i potražnja golema. Prije svega se to tiče osoblja, ali i tržišta mobilnih stambenih jedinica: “U čitavoj Europi ne možete više dobiti nijedan jedini kontejner”, žali se Kocks.
VEZANE VIJESTI
Njemačka vlada računa s oko 800 tisuća izbjeglica kojima se ove godine treba naći smještaj i skrb, drugi izvori tvrde da će doći čak još više izbjeglica. Iz prihvatnih centara na graničnim prijelazima se oni šalju u gradove i općine, a tamo vlada izvanredno stanje.
S druge strane, za tvrtke i poduzetnike koji se bave takvim socijalnim slučajevima je to pravi zlatni rudnik. Njemačka vlada namjerava za izbjeglice izdvojiti oko šest milijardi eura za ovu i slijedeću godinu i mnogo ih je koji žele dobiti dio tog “kolača”. Ipak, Kocks iz European Homecarea tvrdi kako golema potražnja ne utječe na porast cijene za zbrinjavanje: “Sve su to javni natječaji i samo najpovoljnija ponuda dobiva posao.”
“Špekulacije s premalenom ponudom”
Bernd Mesovic pak tvrdi nešto posve drugo. On je djelatnik humanitarne organizacije Pro Asyl i kaže da mnoge općine zbog toga što su im izbjeglice već došle “na vrata”, jednostavno nemaju vremena za zakonske procedure raspisivanja natječaja. “Trenutno smo s onu stranu bilo kakvih standarda i procedura”, žali se Mesovic. A pri tome su tvrtke i privatni poduzetnici oni koji diktiraju igru, gradovi i općine moraju trpjeti i – plaćati što se traži. “Primjećujemo da se špekulira s nedostacima, a tu onda dolazi i sve duže čekanje da se skrb osigura i sve veće cijene, na primjer za iznajmljivanje kontejnera”, objašnjava djelatnik udruge Pro Asyl.
Dobar primjer te nestašice se vidi u gradu Hammu na zapadu Njemačke. Ondje je poslano 1.000 izbjeglica koje sad treba zbrinuti, zajedno s oko 550 osoba koje se tamo već nalaze. Markus Kreuz se brine za blagajnu grada Hamma i računa da će za svakog od njih potrošiti 1.200 do 1.300 eura mjesečno. Središnja vlada u Berlinu je obećala komunama da će im za skrb jedne izbjeglice dati po 675 eura mjesečno. Za ostalo se treba pobrinuti grad. No od novca iz Berlina nema traga. “Nemamo pojma koliko ćemo novca doista dobiti niti kada će to biti isplaćeno”, tuži se Kreuz.
“Usluge” sumnjivih tvrtki
Sve u svemu, u Hammu je izvanredno stanje. A osobito kod smještaja i Kreuz svjedoči kako ih ima koji žele iskoristiti situaciju i potpuno neupotrebljiv stambeni prostor žele gradu iznajmiti po cijeni kao da je riječ o vili. Javio se i jedan investicijski fond koji je u proteklim godinama pokupovao određen broj stambenih prostora u Hammu, ali čak i komunikacija s tim vlasnikom je komplicirana: “sjedište” tog fonda je tek poštanski sandučić u “poreznoj oazi” na Kajmanskom otočju. “Na sreću do sad nismo morali posezati i za takvim ponudama”, kaže Kreuz. Ali ako u Hamm dođe još izbjeglica?
U većim njemačkim gradovima su i problemi drugih dimenzija. Gradonačelnik Essena Reinhard Paß se žali kako “broj izbjeglica trenutno tako brzo raste da možemo pronalaziti samo veoma brza rješenja za smještaj tih ljudi.” Povrh toga, dolazi zima: mnoge izbjeglice su smještene u šatorska naselja i prostore koji nemaju grijanja, tako da i njih treba preseliti u primjerenije prostore – kakve gradovi često jednostavno nemaju dovoljno.
Tako se i grad Essen, prema pisanju lista Süddeutsche Zeitung, obratio tvrtki European Homecare i sad taj grad praktično ovisi o milosti i nemilosti te tvrtke. “A oni odlično znaju da mi nemamo drugog izbora nego raditi s njima”, citira list jednog gradskog službenika koji želi ostati anoniman.
Zarađivati na nevolji?
Za Klausa Kocksa tu nema nikakve moralne dileme: “I bolnica zarađuje novac na bolesnim ljudima. Mi svoj novac zarađujemo kao uslužni djelatnici za osobe koje su u postupku dodjele azila.” Ali koliko se tu onda smije zarađivati da to još bude “u granicama morala”? List Handelsblatt je objavio kako je European Homecare još 2013. zabilježio porast svog prometa za čak 80% na čitavih 16,7 milijuna eura – a za godine prave navale izbjeglica poslovni podaci još nisu ni objavljeni.
Bernd Mesovic iz udruge Pro Asyl optužuje samu državu što je uopće došlo do ovolike nestašice stambenih prostora.
Proteklih godina su se masovno “privatizirale” tvrtke koje su pod sobom imale na tisuće socijalnih stanova i vlasnici su nerijetko postajali kojekakvi investicijski fondovi. “Time je država izgubila svoj utjecaj na tržištu stanova”, tvrdi Mesovic. Utoliko i on smatra kako gradovima i općinama neće biti drugog izlaza nego sklapati poslove i s takvim vlasnicima, uključujući i one koji se svode tek na poštanski sandučić u nekoj poreznoj oazi. “Nedostatak, povezan s greškama iz prošlosti, to je trenutak kad špekulanti dolaze na svoje”, konstatira Mesovic.
