Kada je izašao album Heathen, veliki je David Bowie dao intervju Radiju BBC 4 u kojemu je govorio o motivima koji su se počeli pojavljivati u njegovoj glazbi, a koji se nisu ranije povezivali s njim. Smrt, starenje, (na)puštanje vlastitog života. Pročitajte kako je ovaj veliki pjesnik razmišljao o ovim teškim temama, 14 godina prije smrti.
Kako starim imam sve manje pitanja, ali ja ih postavljam više. “Lajem” ih, bolje rečeno.
Pokušavate li se suočiti sa tim strahovima u pjesmama koje pišete?
Čini mi se da to radim, iako ne mogu reći da je to nužno situacija koje je ugodna. Mislim da to nije nešto u čemu 100 posto uživam. Postoje prigode kada zbilja o tome ne želim pisati, ali mi se čini kao da imam fizičku potrebu da to radim. Esencija toga nalazi se i u pjesmi “Heathen”. Riječi su doslovno ispadale iz mene. Bio sam vrlo sam, usamljen to rano jutro, oko 5 sati, u studiju, čekajući sve ostale da ustanu. Pokušavao sam složiti posao za taj dan i ove su se riječi jednostavno počele pojavljivati preda mnom.
Tada sam već napisao melodiju koja mi se jako sviđala, a riječi su mi se samo počele pojavljivati niotkud. Nisam ih mogao kontrolirati. Bilo mi je jasno o čemu se radi i kad sam to završio bio sam sav u suzama. Nisam bio siguran što je to… Bio je to traumatičan trenutak za mene. Moguće je da je to bila epifanija. Ne znam. Morat ću u rječniku provjeriti definiciju epifanije, da vidim je li to bilo to. Bila je to traumatična epifanija, ha, ha!
Ali otkrivali ste samome sebi nešto time što ste pisali riječi pjesme!
Sebi! Da, da.
Koje je točno značenje te pjesme onda?
Čovjek se suočava sa shvaćanjem da je život konačna stvar i da može osjetiti kako ga sam život – napušta. Izlazi iz njega. Slabljenje od starosti. A nisam to htio napisati! Nisam htio znati da to osjećam! Tko bi to uopće htio?
Niel Young je vrlo otvoren po tom pitanju, piše o starenju i strahu od starenja. Ali to je nešto što se ne povezuje s vama.
Nije problem u godinama. Starenje kao takvo mi ne smeta, zbilja. Toliki moji junaci su bili stariji momci. Smeta mi što mi preostaje tako malo svrhe, to mi je daleko veći teret od moje dobi. Ja se osjećam zaista dobro i radim ono čime sam se uvijek htio baviti – pisac sam. Ali pustiti to sve… Sad mi sve više i češće pojavljuje oblak melankolije zbog saznanja da ću morati ostaviti svoju kćer samu. Ne znam kako će to izgledati, hvala bogu. To je ono što mi udvostručava tugu.
Sada, dakle, pišete više za sebe nego za svoje obožavatelje.
Da.
Postoji ogroman set očekivanja od tih odanih, posvećenih, prilično i opsjednutih obožavatelja prema vama, oni će tražiti određene motive u tim pjesmama.
Nevjerojatno su bistri i divno inteligentni ljudi, naravno, ha, ha!
Jeste li kad svirali u skladu s njihovim očekivanjima?
Pisao sam za publiku. Bilo koji pisac, a pogotovo pop pisac, to radi. Vrlo rano sam shvatio da nisam rođeni performer. Ne volim nastupati. Imam sreće što to mogu raditi, ali to nije baš tako sjajno jer bih trebao biti na turnejama. Radije održim nekoliko koncerata i onda nastavljam sa sljedećim projektom. Zato sve manje razmišljam o očekivanjima publike, pogotovo u ovom trenutku svog života, kad zbilja pišem za sebe. Zbilja pišem za sebe.
Zabrinjava li vas to što stvarate u okvirima pop glazbe¸, budući da pišete o smrti, starenju…? Izjašnjavate se kao pisac i umjetnik.
Ne. To me uopće ne zabrinjava. No, morate znati da zaista nemam problem sa starenjem, tu sam činjenicu prigrlio i u stanju sam i to vrlo lako nositi se s njom, ne uznemirava me ni najmanje. Ali smrt – to je zbilja naporan dio. Znate? Sa svim ostalim se mogu nositi poprilično dobro. Ne znam, vidjet ću kad mi tijelo počne otkazivati. Vidjet ću kako ću se nositi s tim, hoće li mi to biti lako. Vjerojatno ne, vjerojatno ću biti prilično ljut i iziritiran. Ne mogu podignuti nogu!
