Izrael pojačava napade na Gazu, a diplomatski i mirovni napori da se uspostavi humanitarno primirje i pomogne civilima ne nailaze na plodno tlo. Mila Moralić razgovarala je u TNT-u s bivšom glavnom dopisnicom CNN-a za Bliski istok, Arwom Damon. Zašto misli da su podjele veće i dublje od onih nakon 11. rujna i kako mediji tome doprinose?
N1: U svom nedavnom članku za Atlantic Council kažeš: “Trebamo obaviti bolji posao glede izvještavanja o događajima u Izraelu i Gazi.” Što sada činimo pogrešno i kako to možemo ispraviti?
Damon: Bojim se da vidimo mnogo toga što se događalo i nakon napada 11. rujna, osobito dok se SAD pripremao za rat u Iraku. Događalo se totalno ocrnjivanje i dehumanizacija ne samo cijele populacije nego i skupine ljudi. Osobito zapadnjački mediji sve su Arape i muslimane prikazivali kao teroriste. Ako bi novinar izvještavao o tome što Arapi ili Iračani misle o invaziji na Irak naprosto prikazujući njihovu perspektivu i dajući im prostor da govore, taj bi novinar bio optužen da podupire terorizam, što je totalno apsurdno! Trenutačno postoji vrlo stvaran rizik da izbrišemo prostor koji bismo mi novinari trebali stvarati kako bismo omogućili ljudima sa svih strana sukoba da adekvatno i primjereno iznesu svoja razmišljanja, osjećaje i iskustva. Kada je konkretno posrijedi ono što se trenutačno zbiva u Gazi i Izraelu, gotovo da prkosi logici što velik broj Palestinaca smatra da kontinuirano gotovo da moraju uvjeravati ljude da su ljudska bića, da i oni osjećaju bol, ljubav, da se smiju i da žele živjeti. Nijednu populaciju ne bi trebalo staviti u položaj da se tako osjeća, to je iz temelja pogrešno, a mi smo dio toga, mediji su dio te kampanje dehumanizacije.
N1: Dakle, smatraš da su mediji suučesnici u stvaranju ovih podjela. Što bismo trebali učiniti da to nadiđemo?
Damon: Mislim da se svi mi pojedinačno kao novinari trebamo zapitati nešto što bi neki mogli smatrati nepotrebnim – zašto sam na osobnoj razini htio pripisati određene pridjeve kad opisujem bol jedne osobe nasuprot boli druge osobe? Ili zašto sam kao pojedinac sasvim zaobišao bol jedne osobe i fokusirao se samo na bol druge osobe? A moramo biti i izuzetno oprezni u smislu toga kako prezentiramo činjenice, informacije i istinu. Mnogi od nas dobro su svjesni, a i ja sam toga itekako svjesna jer se ovim bavim 20 godina, da svaka strana u sukobu pokušava iskoristiti medije. A iskreno, u ovakvim situacijama, kad od vladinih dužnosnika dolaze izjave, nažalost ih više ne možemo odmah okarakterizirati kao vjerodostojan izvor, tu smo lekciju opetovano naučili. Dio smo onoga u što se uključuje svaka vlada, vojska i naoružana militantna skupina: Informacijskog rata. Vojska ima cijeli odjel pod nazivom Psihološke operacije, a mediji su dio toga. To da određena strana želi poslati svoju poruku dio je svega toga. A, nažalost, i to da vlade namjerno lažu, da su neiskrene ili da pak izokreću ono što se zapravo događa. To moramo uzeti u obzir kad predstavljamo i gledamo informacije, osobito sada u svijetu društvenih mreža gdje se sve brzo širi. Stalno imate prijelomne vijesti i dobivate informacije iz svih smjerova. Možda bi vrijedilo zastati, čak i više nego prije, prije negoli prenesemo informaciju kao onu koja opisuje što se točno dogodilo na terenu. A i moramo naglasiti i našim gledateljima jasno reći kad nismo u mogućnosti neovisno potvrditi informaciju. I opetovano ponavljam: To vrijedi i za informacije koje pružaju vlasti.
N1: U potpunosti se slažem s tobom, mislim da su dobar primjer toga vijesti o bolnici al-Ahli u Gazi. Kolale su mnoge lažne informacije i svaka je strana davala vlastite informacije o onom što se dogodilo. No kada kao reporter ne možeš doći na mjesto događaja i dobiti provjerene informacije, što možeš učiniti?
Damon: Upravo tako, a u tome i jest poanta. I dalje imamo suprotne informacije o onom što se dogodilo u bolnici al-Ahli. Imamo izraelsku i američku verziju događaja, Hamasovu verziju događaja, a imamo i gomilu medija, od standardnih zapadnih medija do New York Timesa i različitih britanskih medija koji svi provode vlastitu istragu. Postoje stručnjaci u novinarstvu koji znaju kako pristupiti tomu, vojni stručnjaci koji znaju kako pristupiti tomu. Zapravo, još nema konsenzusa o tome tko je odgovoran za taj napad.
N1: Dakle, ovo je situacija koja pogoduje tome da se na internetu pojave mnoge dezinformacije i lažne snimke. Kako educirati našu javnost o tome komu treba vjerovati?
Damon: To je vrlo složeno pitanje. Pogledamo li način na koji se konzumiraju društvene mreže i orijentaciju ponašanja konzumenata, mnogi ne žele ulagati dodatan napor. Žele da su vijesti lako probavljive i kratke. Nažalost, s obzirom na ono što se zbiva, ne samo trenutačno nego i u posljednjih nekoliko godina uz uspon društvenih medija, gledatelj i konzument mora uložiti veći napor. Ako nešto nema smisla i zvuči pomalo nelogično, gledatelj i konzument morat će malo više istražiti. Nažalost, to je tako jer ako nastavimo samo slijepo dijeliti ono što vidimo na društvenim mrežama, zapravo doprinosimo problemu. I možda treba osvijestiti činjenicu da sada imamo pristup većoj količini informacija nego ikad prije. Možda bismo sa svim tim informacijama zapravo trebali provesti jednu vježbu samoedukacije.
N1: Imaš pravo, radi se o složenom pitanju. Usporedila si aktualnu situaciju s onom nakon napada 11. rujna. Možeš li to još malo pojasniti? Govorila si o dehumanizaciji ljudi u izvještavanju i našu ulogu u tome. Koliko je to opasno? Je li sada opasnije nego nakon napada 11. rujna?
Damon: Mislim da jest. Mislim da je trenutačna situacija u mnogočemu potencijalno opasnija nego ona nakon napada 11. rujna. Isto tako, osjećam da je veći potencijal za dublju polarizaciju i više mržnje negoli je to bio slučaj nakon napada 11. rujna. Bila sam u New Yorku 11. rujna i vidjela sam kako se ruši drugi neboder. Osjetila sam strah, tragediju i strahotu, no osjetila sam i kako su se Njujorčani ujedinili odmah nakon toga. Ja sam Amerikanka arapskog podrijetla, majka mi je Sirijka, odrasla sam u multikulturalnom domu, za doručak smo jeli sirijsku hranu i palačinke s borovnicama. Sjećam se da su nakon 11. rujna ljudi trebali nešto na što će usmjeriti ljutnju i emocije koje su proživljavali zato što im je bio narušen osjećaj sigurnosti. To se prometnulo u ljutnju koja se zatim pretvorila u nešto bez ikakve kontrole i sva ta ljutnja i bijes iznenada su bili usmjereni na Arape i muslimane te sve koji su izgledali kao Arapi i muslimani. Ja sam toga bila pošteđena jer imam plavu kosu i zelene oči, nitko ne pretpostavlja da imam arapske krvi. Sjećam se da sam u to vrijeme gledala američke TV mreže i mislila: “Nemoguće je da ti voditelji, reporteri, političari i čelnici govore o nekoj drugoj populaciji, to nije u redu.” I to me zapravo nagnalo da postanem novinarka jer sam jednom nogom bila i na Istoku i Zapadu. To se događalo na svim razinama, od riječi koje su se pojavljivale na ekranu, preko formulacija poput “smrt na jednoj strani, ubijanje na drugoj” do toga da neki gosti nisu mogli iznijeti svoju perspektivu, a druge se pak nije prozivalo zbog licemjernih izjava. To se manifestiralo na različite načine i opasno je kad to dolazi od medijskog kanala jer polarizira i naglašava mržnju te postojeće podjele. Tomu i sada opetovano svjedočimo na različitim mrežama. To ne trebaju osvijestiti samo zapadnjački mediji. S jedne strane, zapadnjački mediji trebaju dati više prostora palestinskim glasovima, a zapadnjačka publika mora čuti što Palestinci govore kao da to čuje prvi put i zapravo slušati riječi koje izgovaraju. Palestinci već desetljećima pokušavaju poslati istu poruku: “Pod okupacijom smo, potlačeni smo, uskraćuju nam prava, zaslužujemo državu”. S druge strane, arapski, odnosno nezapadnjački mediji, moraju dati prostora židovskim i izraelskim glasovima. Mnogi od njih sasvim su zaobišli ono što je Hamas učinio. Nije bilo pravog izvještavanja o posljedicama Hamasova napada, nisu intervjuirali obitelji onih koje su uzeli za taoce i onih koji su ubijeni. To ide u oba smjera, svi mediji trenutačno snose teret odgovornosti.
N1: A kada govorimo o liderstvu i ključnim svjetskim političkim liderima, vidiš li trenutačno istinsko liderstvo kada analiziraš njihovu retoriku, retoriku predsjednika Bidena, lidera EU-a, lidera Turske, Egipta?
Damon: Taj izraz “istinsko liderstvo” poprilično je složen. Jer kad pomislimo na istinskog lidera, to bi trebala biti osoba koja ujedinjava, a trenutačno nema takve osobe. Vidimo da dvije rezolucije nisu mogle biti usvojene na Vijeću sigurnosti UN-a, glavni tajnik UN-a António Guterres doslovno mora preklinjati za gorivo za bolnice. Naprosto ne možete pojmiti da glavni tajnik UN-a mora preklinjati da se dopusti prijevoz goriva za bolnice i dopremu humanitarne pomoći iz demokratske zemlje, odnosno Izraela i SAD-a. Stoga teško možemo reći da igdje vidimo primjere istinskog liderstva. Trenutačno su najbolji lideri oni koji pozivaju na prekid vatre. Ali tragedija je čovječanstva što smo došli u ovu fazu.
N1: Prema tvom mišljenju, što možemo vidjeti kod tih lidera? Navijanje, snažniju retoriku koja izaziva podjele?
Damon: U pogledu SAD-a vidimo nešto što je cijelo vrijeme bilo prilično dobro poznato na Bliskom istoku: Da Izrael može djelovati i proći nekažnjeno te da će ga SAD nastaviti podržavati bez obzira na sve. Iako su ljudi u regiji to znali, razina onoga što Izrael može, osobito uz provođenje ove opsade i učinka koji manjak vode, hrane, goriva i medicinskih potrepština ima na ljude koji se nalaze unutra… Razgovarala sam s liječnikom koji mi je rekao da su dječaku morali amputirati nogu praktički bez anestezije i da je cijelo vrijeme vikao… Ljude u toj regiji prilično uznemiruje ono što Izrael trenutačno može učiniti uz ovakvu razinu nekažnjivosti. Ako pogledamo što govore regionalni lideri, počinjemo svjedočiti nešto oštrijoj retorici, ali svi koji žive na Bliskom istoku reći će vam da arapski lideri baš i nisu oni na koje bi se oslonili. Uz ono što se zbiva, tko zna hoće li se to promijeniti, ali povijesno gledano, ako pogledamo stavove arapskih naroda prema Palestincima, mnogi su na strani palestinske borbe kada se ovakvo što dogodi. Ali koja je zemlja istinski stala uz Palestince, koja je zemlja sa značajnom populacijom palestinskih izbjeglica zapravo dala Palestincima državljanstvo, jednaka prava ili jednake prilike koje uživaju njihovi građani? Novi se naraštaji rađaju u tzv. palestinskim izbjegličkim kampovima u Siriji, Jordanu i Libanonu. A ako pogledamo prema Europi, i dalje generalno vidimo istu zapadnjačku perspektivu, ali uz nekoliko iznimaka. Dakle, postoji velik rizik da će svijet postati još više polariziran.
N1: Dugo si izvještavala o ovoj regiji pa te moram pitati sljedeće: Je li te iznenadila nemilosrdnost Hamasova napada i je li Izrael u ovom trenu sposoban vidjeti dalje od osvete?
Damon: Bila sam šokirana. Potpuno šokirana… Vidjela sam posljedice sličnih napada. Bila sam u crkvama u kojima su krvavi otisci ruku prekrivali zidove i znam kako izgleda spaljeno tijelo djeteta. Razumijem kakav strah čovjek osjeća kad su na drugoj strani vrata ili zida naoružani napadači koji te žele ubiti. Apsolutno, sve me ovo zapanjilo. A i jednako me zapanjilo da su uspjeli izvesti takav napad te ga uspjeli isplanirati i provesti, a da je to promaklo izraelskim obavještajcima. Njihovi špijunski avioni konstantno lete iznad Gaze. Tvrde da znaju gdje se točno nalaze lanseri raketa. Kako nisu uočili da je Hamasova skupina izgradila kopiju izraelskog sela vrlo blizu granice između Gaze i Izraela te da su ondje provodili vježbe? Uz početnu prestravljenost pomislila sam i da Gaza ovo neće preživjeti. Jer vidjeli smo kako je Izrael reagirao na prijašnje Hamasove agresije, a u usporedbi s ovim sve što je činio prije djeluje kao dječja igra. Čini se da je Izrael doista zaslijepljen željom za osvetom. Povijest će nas naučiti, a i već nas je naučila, da nijedna zemlja ubijanjem ne može postići mir, to naprosto ne funkcionira.
N1: Postoji li način da međunarodna zajednica zaštiti civile u Gazi? Vidiš li diplomatski, da se tako izrazim, sretan kraj ovog sukoba?
Damon: Sretan kraj je sada relativan pojam. Ne ako SAD bude tako čvrsto stajao uz Izrael. Ta se ravnoteža mora malo pomaknuti u korist onih glasova iz UN-a, arapskih zemalja i drugih nezapadnjačkih zemalja koje pozivaju na prekid vatre i dopuštenje za dopremu humanitarne pomoći. Izrael i SAD trenutačno imaju najjače karte. Ako se ta dinamika nekako ne promijeni, ako glavni tajnik UN-a ne može osigurati gorivo za bolnice, situacija s kojom smo suočeni u najmanju je ruku uznemirujuća.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!