Ruska agresija na Ukrajinu natjerala je i SAD i EU na suočavanje sa stvarnošću oko vlastitih ograničenih zaliha streljiva i kapaciteta za njegovu proizvodnju. EU je stoga pokrenula veliki program zajedničke nabave i povećanja proizvodnje streljiva za pomoć Ukrajini, ali i punjenje vlastitih zaliha. To je prilika i za hrvatsku vojnu industriju, ali može li je ona iskoristiti?
Da ukrajinska protuofenziva u prvih mjesec dana napreduje slabije nego očekivano, priznali su i predsjednik Volodimir Zelenski i načelnik glavnog stožera Valerij Zalužni, koji u intervjuu za Washington Post prošlog tjedna nije krio svoju frustraciju nerealno visokim očekivanjima.
Ukrajinske snage bi trebale ispaljivati barem onoliko topničkih granata koliko i njihovi neprijatelji, pojasnio je general Zalužni, ali ih rusko topništvo “ponekad nadmašuje i deseterostruko” zbog ograničenih ukrajinskih resursa. I Zelenski je u intervjuu za CNN dao do znanja da je htio da protuofenziva počne puno ranije, prije nego ruske snage temeljito miniraju teren i utvrde svoje obrambene linije, ali je morao čekati da od zapadnih saveznika dobije svo “potrebno oružje i materijal”.
Nije novost da je zapadna vojna pomoć Ukrajini, iako se dosad broji u desecima milijardi dolara, redovito kaskala za akutnim potrebama na bojištu, uz razna arbitrarna ograničenja. Od raketnih i protuzračnih sustava preko tenkova do vojnih aviona, čije se slanje tek planira, obrazac je bio isti – zemlje NATO-a prvo su odbijale ili odgađale takvu pomoć u strahu od eskalacije rata da bi nakon više mjeseci popustile.
No osim zračne podrške, čiji je nedostatak bolno vidljiv u ovoj protuofenzivi, nedostatak streljiva za pariranje moćnoj ruskoj artiljeriji odavno je identificiran kao kronični problem. Europskoj uniji svejedno je trebalo nekih godinu dana od početka invazije da osvijesti koliko su njene vojne zalihe nedovoljne za kontinuiranu podršku Ukrajini u ratu iscrpljivanja, u kojem je količina dostupne vatrene moći od vitalnog značaja.
SAD je prednjačio u vojnoj pomoći zahvaljujući daleko većim zalihama i obrambenom budžetu, ali čitav NATO suočio se s neugodnom činjenicom da bi mu, u slučaju ulaska u izravni rat, i samome brzo ponestalo streljiva. Estonska premijerka Kaja Kallas u veljači je na Sigurnosnoj konferenciji u Munchenu najbolje ilustrirala neravnotežu ruskih i ukrajinskih, odnosno zapadnih kapaciteta za intenzivno ratovanje.
EU planira poslati milijun granata Ukrajini
“Rusija dnevno ispali granata koliko ih EU proizvede u mjesec dana”, rekla je Kallas i dodala da ruske obrambene tvrtke za to vrijeme rade u tri smjene. Američki Pentagon je u međuvremenu donio plan o povećanju proizvodnje granata s 15 na 70 tisuća granata godišnje, ali to je i dalje daleko od onog što Ukrajina treba.
A čelnici EU-a konačno su na samitu u ožujku formirali plan nabave milijun topničkih projektila kalibra 155 milimetara, koji odgovara standardu NATO-a, za Ukrajinu u sljedećih godinu dana. U tu svrhu odredili su milijardu eura iz Europskog instrumenta mirovne pomoći za nabavu streljiva iz postojećih zaliha te još milijardu eura za popunjavanje tako ispražnjenih zaliha.
Europsko vijeće je u travnju službeno usvojilo prvi, a u svibnju i drugi segment ove mjere, službeno nazvane Akt za podupiranje proizvodnje streljiva. Njegova kratica je, nimalo slučajno, ASAP, što na engleskom govornom području obično znači “što je prije moguće”. Europski parlament usvojio je ASAP 1. lipnja.
Hrvatski premijer Andrej Plenković u veljači je, također u Munchenu, dao načelnu podršku europskom projektu “dinamiziranja proizvodnje” oružja i streljiva te “jačanja obrambenog sustava država članica”.
Plenković: Hrvatska ima i mogućnost i želju da participira
“U tome Hrvatska i sve ostale zemlje imaju i mogućnost i želju da participiraju”, rekao je, bez iznošenja previše detalja o tim mogućnostima. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bila je nešto konkretnija, govoreći o sklapanju “velikih ugovora koji bi obrambenim tvrtkama omogućili da ulože u proizvodne linije kako bi ubrzale proizvodnju i povećale količinu koje mogu isporučiti”.
U skladu s tim, EK je u svibnju najavila bespovratne potpore od 500 milijuna eura europskim proizvođačima streljiva, s tim da bi zemlje članice trebale zasebno osigurati još 500 milijuna. To predstavlja treći segment ovog plana – “povećanje i ubrzavanje proizvodnje streljiva”, kako je to sročila predsjednica EK.
“Kada je riječ o obrani, naša se industrija sada mora prebaciti na način ratne ekonomije”, rezimirao je europski povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton, naglašavajući da se europska industrija oružja “može i mora revitalizirati” i radi Ukrajine i “za našu vlastitu sigurnost”.
Breton je, zanimljivo, u travnju otišao na turneju 11 zemalja članica s industrijom oružja i streljiva, a jedna od njih bila je i Hrvatska. Ovdje se sastao s Plenkovićem, čija vlada je nakon toga priopćila da je na sastanku bilo riječi o “nastavku vojne pomoći Ukrajini, a u tom kontekstu i o proizvodnji streljiva za tu ratom pogođenu zemlju, o sigurnosti EU te o poduzimanju mjera za povećanje proizvodnih kapaciteta europske obrambene industrije”.
U Hrvatskoj granate proizvodi samo jedna tvrtka
Hrvatska ima nekoliko privatnih proizvođača i izvoznika oružja i vojne opreme koji se teoretski mogu uključiti u opskrbi ukrajinske vojske. To su prije svega HS Produkt iz Karlovca, Šestan Busch iz Preloga, DOK-ING iz Zagreba i Croshield iz Lučkog.
“U Hrvatskoj, nažalost, ne postoji proizvodnja streljiva. I naša tvrtka uvozi municiju”, upozorio je predsjednik Uprave HS Produkta Željko Pavlin u veljači za portal Euractiv.hr. Ipak, postoji jedna hrvatska tvrtka koja tvrdi da proizvodi i popravlja topničko i minobacačko streljivo različitih kalibara – Elmech Sintermark iz Zaboka. Riječ je o maloj firmi koja je po javno dostupnim podacima prošle godine imala 14 zaposlenih.
“S više od 30 godina iskustva, bavili smo se razvojem i proizvodnjom naoružanja za hrvatske oružane snage tijekom Domovinskog rata. Naš tim ima širok raspon domaćih i međunarodnih iskustava u razvoju oružja, proizvodnji i trgovini eksploziva i vojne opreme. Naš tim stručnjaka je duboko specijaliziran i opremljen za proizvodnju i popravak topničkog streljiva”, može se pročitati na njihovoj web-stranici.
Naime, Hrvatska je za vrijeme rata razvila domaću, donekle improviziranu, ali impozantnu proizvodnju streljiva koja je ubrzo nakon rata potpuno prekinuta. Tako se i Hrvatska vojska otada morala oslanjati na uvoz streljiva iz, primjerice, Bosne i Hercegovine. I dok su razne hrvatske vlade godinama najavljivale pokretanje proizvodnje streljiva pod pokroviteljstvom države, Elmech Sintermark je prije nekoliko godina, prema medijskim napisima, sam pokrenuo takav pogon u šumi u Zagorju.
Goran Basarac: Poslali smo EU informacije o svojim kapacitetima
Na ovu smo se temu obratili predsjedniku Hrvatskoga klastera konkurentnosti obrambene industrije (HKKOI) i članu Uprave Šestan-Buscha, Goranu Basarcu.
“ASAP je dio jedne šire priče, jedan potprogram koji je pokrenut jer Ukrajina u ovom trenutku najpotrebnije streljivo. No to je počelo od instrumenta koji je usvojen, European Joint Procurement Program – EDIRP. U njemu su bile definirane najveće potrebe Ukrajine, ali i država članica Europske unije koje su ispraznile svoja skladišta. EU vam je to razlomila na tri područja – jedno je bilo streljivo, drugo je bila osobna zaštitna oprema, u okviru kojeg je svojevrsni focus i na KBRN (kemijska, biološka, radiološka i nuklearna, op.a.) zaštitu, jer je dosadašnji opskrbljivač zaštitnih maski, američka firma Scott 3M, jednostavno ugasila svoju proizvodnju i sad imate veliku potražnju na razini cijele Europe, dok je treće područje potencijalna nabava malog pješačkog naoružanja”, objašnjava nam naš sugovornik.
“Sva EU industrijska udruženja za obranu i sigurnost koja su registrirana za EDIRP (Program EU za zajedničke nabave, op.a.) kroz Europsku obrambenu agenciju su slala informacije o svojim industrijskim kapacitetima u tim navedenim područjima. Ono što smo mi kroz Klaster, a temeljem dostupnih podataka nadležnih tijela mogli vidjeti je da što se tiče dijela proizvodnje streljiva u RH postoji identificiran svojevrsni kapacitet za proizvodnju minobacačkog streljiva kalibra 60 i 82 mm. I to smo poslali Europskoj komisiji, da tu postoji jedan proizvođač koji je dobio izvoznu dozvolu za određenu količinu minobacačkog streljiva koju je isporučio”, dodaje Basarac, koji nam je potvrdio da je riječ upravo o tvrtki Elmech Sintermarku.
“Mi nismo utvrđivali njihove proizvodne i ostale kapacitete. To je drugi korak koji je sama tvrtka trebala obaviti, odnosno poslati informacije na EK”, kaže nam Basarac i naglašava da u Klasteru nemaju informacije o tome da navedena ili ijedna druga tvrtka ima kapacitet proizvodnje topničkog streljiva kalibra 152 ili 155 mm, koje je u središtu pažnje.
“To treba njih pitati, jesu li se registrirali putem tog sustava EK i poslali tražene podatke prema EDIRP Upravi”, dodao je uz obrazloženje da dotična tvrtka nije članica Klastera i nisu u kontaktu. Elmech Sintermark, doduše, u svom katalogu nudi streljivo kalibra od 60 pa sve do 155 mm. Na upit koji smo im poslali na ovu temu dobili smo odgovor da tvrtka “ne istupa u javnosti”.
“Najveću priliku imaju Šestan-Busch s kacigama i HS Produkt s puškama i pištoljima”
Što se ostalih hrvatskih proizvođača oružja tiče, Basarac ističe da će se u sklopu EDIRP-a aktivirati i druge domene nabave za koju će se “prvi natječaji ići možda već krajem ove godine”, te da tu po njemu najveću priliku ima upravo Šestan-Busch po pitanju kaciga, koji je već poslao na EK podatke o svojim proizvodnim i financijskim kapacitetima, te HS-Produkt koji se također registrirao po pitanju lakog oružja, odnosno pištolja i pušaka.
Postavlja se pitanje, ima li tu ipak perspektive za inicijativu, angažman i suradnju hrvatske države i privatnih proizvođača na unaprjeđenju hrvatske industrije oružja i streljiva, kako bi se aktivnije uključili u zajedničku vojnu pomoć Ukrajini i snažnije pozicionirali unutar šireg europskog obrambenog sustava. Pogotovo s obzirom da je Hrvatski sabor odbio sudjelovati u zajedničkoj obuci ukrajinskih vojnika na razini posebne misije EU-a.
“Topničko streljivo kalibra 155 i 152 mm je u ovom trenutku najviše traženo upravo zbog rata u Ukrajini. Međutim, da vi sad krenete u proizvodnju, pitanje je kad ćete doseći ozbiljne kapacitete za isporuku i hoćete li uopće upasti ovu zajedničku nabavu”, napominje Basarac: “Taj rat može završiti možda za godinu ili dvije, a vi se možete naći u konkurenciji sa svjetskim proizvođačima streljiva, gdje se onda postavlja pitanje na koji način ćete uopće biti konkurentni.”
Hrvatska, otkriva nam sugovornik, nema ni proizvodnju pješačkog streljiva, iako je o tome bilo govora posljednjih godina: “I Oružane snage i Ministarstvo unutarnjih poslova imaju interes i potražnju za pješačkim streljivom. Ali moramo vidjeti tko bi ušao u baš proizvodnju toga i kakva bi bila komercijalna isplativost. Ako bi država ulazila u to, tu bi prvenstveno bila potrebna jedna dobra studija da vidimo koliko nam je to potrebno, možemo li nabavljati sav repromaterijal i kako bi to sve funkcioniralo u realnom tržišnom okruženju.”
“Ako bi na takav način pristupili, vjerujem da bi se možda i EU o tome pozitivno očitovala i rekla da bi i oni bili voljni sudjelovati u razvoju tog kapaciteta putem Europskog obrambenog fonda ili nekog od drugih programa koji su u ovom trenutku aktualni”, smatra Basarac.
“EU se i sama suočava s problemom suradnje u razvoju i proizvodnji. Proizvodnja obrambenih sredstava bi se trebala definirati kroz europsku bazu obrambenih proizvođača i u tom smjeru se ide, jer dosad niste imali objedinjeni popis EU vojne industrije. I ovo je sad bio prvi korak EK u tom smjeru, gdje su poslali upit industrijskim asocijacijama poput našeg Klastera, da znaju čime točno raspolažemo”, navodi predsjednik Klastera.
“Zbog toga više vidim pozicioniranje Hrvatske u onim segmentima u kojima smo potvrđeno jaki”, ocjenjuje Basarac, a tu je, osim pušaka i pištolja iz HS-Produkta te kacige iz Šestan-Buscha, identificirao i proizvodnju robotskih sustava za razminiranje iz DOK-ING-a. Eventualni hrvatski proizvođač streljiva bi se pak našao u konkurenciji s daleko jačim i bolje pozicioniranim igračima poput RUAG (Švicarska), FIOKI (Italija), Sellier & Bellot (Češka).
“Također po pitanju proizvodnje topničkog streljiva u ASAP programu, pitanje je i koliko se vama isplati ulagati u proizvodnju ako ne znate kolike ćete imati narudžbe, odnosno koliki će vam kontingent od planiranih milijun granata putem tog programa biti dodijeljen, što još uvijek nije do kraja definirano na razini EU”, upozorava Basarac. Drugim riječima, neizvjesnost je glavna prepreka ulaganju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare