Ošišati kosu ili je puštati da raste, bojiti je ili pokazivati sijede, imati grivu ili se pokriti? Sve su to načini na koje milijuni žena svakoga dana istražuju svoj identitet, pokušavaju se uklopiti, izboriti za svoja prava ili se pridržavati propisa, u donošenju kojih, prečesto, nisu imale pravo glasa, piše The Conversation.

Mahsa Amini, 22-godišnja Kurdkinja, uhićena je u rujnu od strane moralne policije u Teheranu pod optužbom da je prekršila zakon koji zahtijeva od žena da pokriju kosu. Navodno nije nosila veo kako treba. Nekoliko dana kasnije svijet je potresla vijest o njezinoj smrti. Neke su Iranke počele pokazivati kosu i šišati je u znak prosvjeda, što se povezuje i s drevnim običajima žalovanja. Od tada su žene iz raznih zemalja i kultura dijelile slike i videozapise sebe kako šišaju kosu kako bi im iskazale podršku.

Kosa predstavlja mnogo više od samo kose

Brojne kulture povezuju kosu sa snagom, moći, kaznom ili čak inteligencijom: Od Samsona i Meduze do “glupih plavuša”.
Što se tiče ovog posljednjeg klišeja, akademska istraživanja su dokazala da, iako nije istina da plava kosa implicira manju inteligenciju, vrlo malo plavokosih ljudi dolazi do rukovodećih pozicija na listi Fortune 500.

Danas na društvenim mrežama postoji mnoštvo slika i snimaka žena koje se zalažu za različite stvari s različitim frizurama na glavi. Među njima su posebno dirljivi oni u kojima neke žene briju glave u znak solidarnosti s rođacima i prijateljima oboljelima od raka. Neki se dijele na tisuće puta.

Vjersko ili političko pitanje

Određene skupine uvjerenja prisiljavaju ili preporučuju brijanje kose prilikom vjenčanja i pokrivanje šalovima, šeširima ili perikama u ime “skromnosti”. Serije kao što je Unorthodox čine te prakse vidljivima, u ovom slučaju riječ je  o hasidskom judaizmu zajednice Satmar.

Neki umjetnici u svojim djelima odražavaju pasivnu ili tihu pobunu mnogih žena koje koriste svijetle tkanine i dodatke ili vrlo kričave plave perike. To vrijedi za Iranku Shirin Aliabadi u djelima kao što je Miss Hybrid (2008).

Povjesničarka kose Rachel Gibson podsjeća nas da je kosa postala put političkog izražavanja. Jasan primjer toga je afro stil, povezan s borbom za građanska prava. Za Gibson, u ovom slučaju, kosa je bila oblik prosvjeda od početka ropstva, kada su određene frizure nametnute kako bi se izbrisala kultura i osnovna prava.

Kosa se u nekim kulturama može smatrati umjetnošću. Pojavljuje se u pjesmama poput “Don’t touch my hair” ili “I am not my hair”. Mena Fombo, kampanjom “Ne. Ne možeš dirati moju kosu” pomaže ljudima da shvate zašto nešto tako naizgled nevino kao što je dodirivanje kose stranca može izazvati duboku nelagodu i biti znak rasizma.

Šišanje ili puštanje kose da raste?

Slika žene s obrijanom glavom obično je povezana s bolešću ili kaznom. To je neuobičajeno i često šokantno, a ogleda se i u utjecaju glumica i pjevačica koje su ostale bez kose. Većina je to učinila kako bi predstavila svoje likove, a neke priznaju da je bilo “oslobađajuće”. Međutim, za manjinu, kao što su Sinead O’Connor ili Adwoa Aboah, to je također bio način suočavanja sa stereotipima i komercijalnim pritiscima oko ideala ženske ljepote, ideala koje je Frida Kahlo izazvala svojim Autoportretom s ošišanom kosom (1940.) nakon rastanka s Diegom Riverom.

Ne uključuje svako oslobođenje i brijanje glave. U djelu “Relikvijar: Obiteljske grive” Rebeca Pardo pokušala je prikupiti različite estetske, političke i vjerske veze kose za žene u njenoj obitelji.

U djelu “Wigs” (1994.), Lorna Simpson istražuje kako se ljudi obično identificiraju, procjenjuju i klasificiraju prema njihovoj kosi, posebice Afroamerikanci. María Magdalena Campos-Pons koristi dugu kosu kao element samoprepoznavanja i ponovnog povezivanja sa svojim Yoruba korijenima u djelima kao što je “O dvije vode” (2007).

Zanimljivo je razmotriti “Seriju o hidžabu: Majka, kćerka i lutka”, jemenske umjetnice Boushrae Yahya Almutawakel, koja se bavi društvenim nestajanjem žena u njezinoj kulturi, djelo koje je jednako snažno koliko i razorno.

Najnoviji rad kontroverznog umjetnika aleXsandra Palomba je slika Marge Simpson kako reže svoju osebujnu plavu kosu na grafitu ispred iranskog konzulata u Milanu, koji je naslikao kako bi iskazao podršku Mahsi Amini. Grafit je nestao dan nakon što je naslikan. Ponovno ga je naslikao, ali s provokativnijim i agresivnijim izrazom i gestom, tretirajući temu drugačije od prije spomenutih umjetnica.

Žene u umjetnosti imaju tendenciju biti snažne, ali suptilnije kada koriste svoju kosu kako bi opravdale politička pitanja ili pitanja identiteta ili svoja najosnovnija prava, kao što je mogućnost prikazivanja bez straha da će zbog toga biti ubijene, zaključuje Rebeca Pardo u tekstu koji na napisala za The Conversation.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.