Kada stranka francuskog predsjednika izgubi većinu u parlamentu, rezultat je politička blokada poznata pod nazivom "kohabitacija" - stanje koje treba izbjeći po svaku cijenu.
Upravo je zbog toga ironično zazvučala vijest da gradonačelnica Pariza osniva vijeće koje će istražiti mogućnost “kohabitacije” Parižana s ozloglašenom gradskom populacijom… štakora.
Studija će istražiti do koje mjere ljudi i štakori mogu živjeti zajedno na način koji je “najefikasniji”, a da istovremeno ne postane “neizdrživ za Parižane,” piše za CNN David Andelman.
Štakori? U gradu svjetla i ljubavi? Svjetskoj metropoli mode, stila i, naravno, gastronomije? Pa, da.
A Pariz nije jedina svjetska metropola koja je prisiljena trpjeti štakore. Taj problem Pariz dijeli s najvećim američkim gradom, New Yorkom. Iz prve ruke se može zaključiti da suživot sa štakorima nije zabava.
To je pogotovo bila istina tijekom tsunamija smeća koje je zatrpalo ulice francuskog glavnog grada ovog proljeća, u jednom trenutku prelazeći jezovitih 10.000 tona.
Skupljači smeća u gradu tjednima su bili u štrajku, pridruživši se milijunima svojih sunarodnjaka zaposlenih u drugim ključnim industrijama, prosvjedujući protiv podizanja nacionalne dobne granice za mirovinu sa 62 na 64 godine.
To je bilo vrijeme raskoši za oko šest milijuna štakora koliko ih, kažu procjene, živi u Parizu – gotovo tri štakora na svakog stanovnika.
Tek godinu dana Pariz dijeli od otvaranja Olimpijskih igara, što će u grad privući oko 13.5 milijuna posjetitelja, a štakori će postati vidljiviji no ikada prije.
Na tržnici na otvorenom na aveniji Raspail Tony, poznat i kao “kralj pilića”, kaže da su štakori na konkurentskoj tržnici veliki poput mačaka. Ne i na tržnici na Raspailu, inzistira Tony. Ta tržnica vrlo je higijenska.
Možda je to istina. Ipak, čini se da su štakori sada posvuda. Ponekad ih se vidi i kako trče u čoporima, pogotovo u blizini Seine.
“Štakori su prednost, a ne prepreka”
Ista je situacija i u New Yorku. Ako Pariz i New York imaju išta zajedničko, onda su to štakori. U New Yorku ih možete vidjeti na pruzi podzemne željeznice: više ni ne reagiraju na vlakove koji tutnje pored njih. U Parizu trče putevima šarmantnih vrtova Tuileries.
Ipak, ne dijele svi Parižani želju gradonačelnice Anne Hidalgo za pomirenjem s ovim glodavcima. Čelnik jednog pariškog kvarta, Geoffroy Boulard, rekao je: “Želimo program deratizacije, a ne kohabitacije.”
Boulard na Twitteru nije birao riječi već je jasno objasnio svoju želju za otvorenim ratom protiv štakora, a nizovi slika prikazuju desetke glodavaca kako se goste ostacima smeća u elegantnim pariškim vrtovima.
Ne iznenađuje što neki vjeruju da bi bilo potpuno nehumano ovaj problem riješiti otrovima i zamkama. Udruga za zaštitu životinja PAZ (Paris Animal Zoopolis) zagovara humano tretiranje štakora.
Tijekom štrajka skupljača otpada, jedan član udruge zajedno je s gradskom vijećnicom Douchkom Marcovitch tvrdio da “štakori svaki dan pojedu nekoliko tona smeća. Oni su prednost, a ne prepreka” za održavanje Pariza čistim.
Boulard sa svojim pozivima na osvetu nad štakorima više zvuči kao gradonačelnik New Yorka nego Pariza. Njujorškog gradonačelnika Erica Adamsa nimalo ne zanima kohabitacija sa štakorima. To nije čudno, budući da su oni poznati po tome da se uspješno zavlače u njujorške stanove.
Horor priča ima na svakom koraku. Tridesetsedmogodišnji Ben Regenspan prepričao je za New York Times kako je u svom suterenskom stanu na Manhattanu, jednom vidio štakora kako izlazi iz zahodske školjke dok je prao zube.
“Zavrištao sam i pustio vodu, otplivao je natrag,” rekao je Regenspan. “Ulio sam u školjku hrpu proizvoda za čišćenje i ponovno povukao vodu.”
Štakor je nestao, ali trauma je ostala. Nikada više Regenspan nije sjeo na taj zahod.
Gradonačelnik Adams je nakon opsežne potrage napokon pronašao svog “direktora za štakore,” koji je ubrzo prozvan njujorškim “carem štakora.” To je dosta daleko od ideje pariške gradonačelnice Hidalgo da umjesto istrebljivanja osnuje vijeće za kohabitaciju (što nije čudan korak kada se u Francuskoj traži rješenje za neki problem).
Neki prioriteti o kojima se u Parizu raspravlja uključuju hermetički zatvorene kante za otpad, čak i kontraceptivi za štakore. To nikom baš ne zvuči kao rat.
Nažalost, kao i kod mnogih planova pariške gradonačelnice, od problema s prometom do grafita, stvar je mnogo manja nego što se naoko čini. Možda je to razlog zašto je Hidalgo završila deseta na prošlogodišnjim francuskim predsjedničkim izborima, osvojivši tek 1.75 posto glasova.
Naravno, pariška povijest sa štakorima mnogo je dulja od one njujorške. U 14. stoljeću, štakori koji su pristigli u zemlju na teretnim brodovima sa sobom su donijeli kugu, bolest koja je ubila trećinu stanovnika tadašnjeg Pariza.
Bolest je nestala, no štetočine su tu i danas, a grad još uvijek ne zna kako da ih se riješi.
Kao što sami Francuzi vole reći, zaključuje Andelman, “što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!