Od Sankt Petersburga do Vladivostoka, nova željezna zavjesa spušta se nad Euroazijom. Iza te granice leže slavni gradovi, a njihovi stanovnici pod sve većom su kontrolom Moskve.
Zbog toga se danas prisjećamo slavnog govora Winstona Churchilla iz 1946., sada kada je Kremlj još jednom oko Rusije spustio zavjesu. Ipak, ova verzija zlokobne zavjese ostavlja one s druge strane još izoliranijima nego što su bili za vrijeme Varšavskog pakta, piše Elisabeth Braw, viša suradnica u think-tanku American Enterprise Institute, za Politico.
Oni koji su živjeli iza Željezne zavjese u 70-ima i 80-ima riskirali bi uhićenje samo ako su na primjer, slušali radiopostaje sa Zapada, a vlasti su pokušavale to spriječiti ograničavanjem radijskih signala. Različite osobne slobode u to vrijeme bile su oštro ograničene, a dopisnici sa Zapada bili su nadzirani, riskirajući izbacivanje iz zemlje ako bi izvještavali o neugodnim činjenicama.
“Kada se prisjećam tih dana, sjetim se koliko je vladalo beznađe jer je bilo nemoguće individualno ostvariti svoje ambicije. Kolektivno, kao Latvijci, nismo mogli ostvariti svoj san o neovisnosti,” kaže Artis Pabriks, bivši latvijski ministar obrane. To beznađe također je uključivalo gotovo zagarantiranu zatvorsku kaznu ili slanje u radni logor za sve koji bi pozivali na slobodu. Tu sudbinu doživjeli su mnogi hrabri disidenti.
Za stanovnike baltičkih zemalja osamdesetih, ovaj osjećaj beznađa, kao i nasumično provođenje kontrole Kremlja, proširilo se i na služenje obveznog vojnog roka u sovjetskoj vojsci, iako međunarodni zakoni zabranjuju okupatorima da nameću vojni rok građanima okupiranih teritorija. No što su mladići Estonije, Latvije i Litve mogli učiniti? Morali su služiti. Sam Pabriks je odslužio dvije godine u Crvenoj armiji.
“Crvena armija u to vrijeme bila je nevjerojatno korumpirana”, govori on. “Veliki dio opreme uopće nije radio, a neki časnici armiji su prodavali opremu kako bi se obogatili… za nas, novake s Baltika, to je bilo šizofreno iskustvo. Nisu nas voljeli jer su nas vidjeli kao zapadne naciste, ali s druge strane, uživali smo poštovanje jer smo bili obrazovani. Mnogi novaci iz republika središnje Azije ili iz Sibira nisu znali niti čitati i pisati, došli su iz zaista groznih uvjeta.”
Težak život iza zavjese
Iako su stanovnici Sovjetskog saveza često jedni drugima pomagali, život iza Željezne zavjese bio je neporecivo težak. Danas Kremlj podiže još čvršći zid oko zemlje, a možda i oko nekolicine svojih saveznika u regiji.
Iako Rusi još uvijek imaju pristup globalnom internetu i dobrima sa Zapada, oni koji su na pozicijama moći, a odluče progovoriti protiv službene politike još uvijek mogu misteriozno “pasti” kroz prozor ili umrijeti na druge nedokučive načine. Prošle godine izglasan je zakon kojim se pojedince može slati u zatvor jer šire “lažne vijesti” o ruskoj vojsci. U Rusiji je ostalo još vrlo malo reportera sa Zapada – nitko ne želi dijeliti sudbinu dopisnika Wall Street Journala Evana Gershkovicha i biti uhićen pod optužbom za špijuniranje, koja u Rusiji nosi kaznu zatvora od do 20 godina.
“Nadrealno je promatrati što se događa u Rusiji”, kaže Māris Riekstiņš, bivši veleposlanik Latvije u Rusiji koji je na toj poziciji služio do početka ove godine. “Vidim elemente slične onima koje smo imali u Sovjetskom savezu: Ljudi koji misle drugačije moraju napustiti zemlji ili završavaju u zatvorima. Nema više slobodnih medija, a okupljanja su ograničena. Sovjetske vlasti primjenjivale su zakone nasumično, a Rusija se sada tome vraća.”
Govoreći na posljednjem zasjedanju suđenja u Moskvi ranije ovog mjeseca, ruski oporbeni političar Vladimir Kara-Murza sudu je rekao: “Iznenadilo me do koje je mjere moje suđenje, u svojoj tajnosti i prijeziru prema sudskim normama, premašilo čak i ‘suđenja’ sovjetskim disidentima 60-ih i 70-ih. Da ne spominjemo okrutnost kazne koju traže tužitelji, govore o ‘državnim neprijateljima’.”
Kara-Murz je optužen za izdaju, širenje “lažnih informacija” o ruskoj vojsci i povezanost s “nepoželjnim organizacijama”, a mogao bi biti osuđen na 25 godina iza rešetaka. Njegovo suđenje odvija se iza zatvorenih vrata, a njegova supruga tekst govora proslijedila je međunarodnim medijima.
I dok su Rusi ranije mogli putovati u inozemstvo, za razliku od građana Sovjetskog saveza, čak i to sada postaje teže ako oni žele posjetiti zemlje Zapada. Broj poslovnjaka sa Zapada – nekoć najjači signal ruske integracije s ostatkom svijeta – pao je na minimum: Nijedan direktor stranac ne želi riskirati sudbinu Mikea Calveyja. Taj američki investitor, koji je u Rusiji živio i radio od ranih 90-ih, bio je toliko zaljubljen u tu zemlju da je ostao čak i nakon što su mnogi drugi otišli. Prije dvije godine, nakon poslovnog sukoba s magnatom blisko povezanim s Kremljem, Salvey je osuđen na pet i pol godina zatvora.
Porast nacionalizma
Usred svih ovih promjena, najjači dio ove nove, čvršće željezne zavjese postalo je ponašanje običnih Rusa.
“Mnogi misle da je sada vrijeme da se porazi Zapad i zadovoljni su životom iza ove nove željezne zavjese”, kaže Riekstiņš, koji je također morao odslužiti 18 mjeseci u Crvenoj armiji. “U mnogim slučajevima, to je rezultat vladine propagande koja se bez prestanka vrti na televiziji. Zamislite da to gledate svaki dan, mjesecima, godinama. Naravno da će ostaviti traga.”
Ankete Levada centra iz Moskve kažu da 83 posto Rusa trenutno odobrava postupke Vladimira Putina kao predsjednika, a tek 14 posto ih ne odobrava. Istovremeno, čak 66 posto populacije vjeruje da se zemlja kreće u dobrom smjeru, 73 posto ima negativno mišljenje o SAD-u, a 69 posto ima negativno mišljenje o Europskoj uniji.
Riekstiņš je već primijetio porast nacionalizma kada je preuzeo dužnost veleposlanika u Moskvi 2017. godine. Svaki dan je gledao rusku televiziju. “Negativni stavovi prema baltičkim zemljama, SAD-u, Velikoj Britaniji i sličnim zemljama bili su vrlo jaki”, govori. “Za vrijeme Sovjetskog saveza nije postojala takva razina otrova. Razgovori o suparnicima SSSR-a bili su mnogo civiliziraniji od ovoga što čujemo sada, a osobni napadi kakvi se sada čuju na ruskoj televiziji tada su bili potpuno neprihvatljivi.”
Svaka zemlja ima javne osobe koje su spremne vrijeđati druge. Ipak, kaže Riekstiņš, “takve ljude rijetko se poziva da se ponovno obrate publici. U Rusiji se oni pojavljuju na televiziji opet i opet i opet. Govore o brisanju Ukrajine s lica Zemlje i bacanju nuklearnih bombi na druge države”.
A dobrovoljno, pa čak i entuzijastično, sudjelovanje običnih Rusa u izolaciji njihove zemlje od zemalja Zapada mogao bi biti najstrašniji element nove željezne zavjese.
“Danas ne možete zatvoriti zemlju kao što ste mogli u vrijeme Sovjetskog saveza, no danas Rusi ispiru svojim građanima mozgove putem nacionalizma, što se u vrijeme SSSR-a nije događalo,” kaže Pabriks.
“Tada su to morali skrivati i pretvarati se da su internacionalisti”, dodaje on. Također su se pretvarali da žele mir, i to do te mjere da su Sovjetski čelnici sudjelovali u raznoraznim međunarodnim summitima i skupovima. Danas je čak i taj igrokaz prestao. “Danas, ako kažete da želite mir, bit ćete uhićeni”, kaže Māris Riekstiņš.
Nova željezna zavjesa postoji u umovima ljudi, a nije tek sustav koji im je nametnut. Zbog toga će je biti mnogo teže srušiti.
Naravno da su nebrojeni građani Sovjetskog saveza i drugih zemalja Varšavskog pakta vjerovali u režime i načine života u svojim zemljama, no ipak na kraju njihova želja za pridruživanjem ostatku svijeta nije mogla biti ugušena. Danas se čini da je većina Rusa zadovoljna time što su izolirani od svijeta, a mnogi očito žele i da im se druge zemlje pridruže iza željezne zavjese.
To je, zaključuje Braw, imperijalističko stanje uma.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare