U 63. godini Ann Thomas-Carter je prvi put ušla u starački dom Framland i ostala zatečena.
“Uopće nije bilo kao u staračkom domu, bila je to prekrasna stara kurija koja je gledala na krajolik Oxfordshirea i imala samo 21 korisnika. Osjećala sam se kao u velikoj obitelji, sve stanare i zovi članovima obitelji. Odmah sam se uklopila”, ispričala je za The Guardian.
Thomas-Carter je veći dio života radila kao prodavačica u ljekarni u Bootsu, u središtu grada Oxforda. Kada se posao koji je obavljala počeo mijenjati, odlučila je otići u mirovinu. Ipak, njeni planovi da će umirovljeničke dane provoditi brinući se za vrt nisu ispali kako je planirala pa je uskoro počela osjećati se loše i kao da nema svrhe.
Razgovarala je s prijateljicom i bivšom kolegicom o svom novootkrivenom nedostatku svrhe pa su joj predložile da počne volontirati u dobrotvornoj organizaciji.
“Osim što sam se brinula o roditeljima kada su imali rak i pomagala kupcima u ljekarni koji su upravo dobili loše vijesti, nisam imala puno doticaja s brigom o drugima pa nisam baš imala ideju što da očekujem”, kaže otvoreno. Ipak, mislila je da ne može biti štete ako pokuša pa se 2017. odlučila pokušati. “Šest sati je prošlo kao šest minuta. Svi su bili tako gostoljubivi i bilo je uzbudljivo ne znati što bi se moglo dogoditi za sat vremena”, kaže.
Prijavila se za honorarni posao, a stekla i diplomu iz skrbi za odrasle. “Bilo je zabavno učiti o toliko novih stvari u mojim godinama, uključujući zakonodavstvo i zdravstvenu skrb, i ubrzo sam shvatila da najviše uživam pomagati onima s demencijom”, kaže ona. “To je tako ispunjujuća uloga jer vidite kako se lica ljudi ozare kada provodimo vrijeme s njima.”
Thomas-Carter sada ima 70 godina i etablirana je članica tima i stručnjakinja za “kolibriće”, što je naziv koji se daje članovima osoblja koji prave društvo štićenicima s demencijom. “Letimo od osobe do osobe poput ptice”, kaže ona. “Morate biti vrlo strpljivi s ljudima koji imaju demenciju jer ima puno ponavljanja i mogu biti razdražljivi pa bismo tada mogli prijeći na nekog drugog. U najgorem slučaju, mogu napraviti nešto neočekivano, poput psovanja… U drugim prilikama, tako je lijepo čuti ih kako pričaju svoje životne priče”, govori.
Thomas-Carter kaže da joj je rad s dementnim osobama omogućio da razumije privilegije starenja i dao joj dublju sposobnost razumijevanja drugih. “Nikada ne sudim knjigu po koricama jer nemate pojma kroz što su ljudi prošli ili kako bi se mogli osjećati”, kaže ona.
Opisuje socijalno distanciranje i izolaciju zbog pandemije covida kao posebno teško vrijeme, kada je osoblje moralo nositi zaštitnu opremu, a stanovnici su bili uznemireni prijetnjom virusa i nemogućnošću primanja posjetitelja. “Članovima obitelji bilo je teško prilagoditi se videopozivima, ali sada to čini razliku”, kaže ona. “Također je uvijek tužno kad član obitelji umre, ali svi su imali tako nevjerojatne živote i lijepo je biti dio toga da njihov kraj života bude ugodan.”
Thomas-Carter sada je jedna od starijih članica tima Framland, ali ne vidi da će uskoro prestati s ovim poslom. “Sve dok dobro radim posao i dobro sam, nastavit ću”, kaže ona. “Radim sa sjajnom grupom starijih od 65 godina i imamo puno toga za dati i podijeliti s mladim timom. Godine su samo broj i što duže živimo, trebat ćemo više brige, tako da vrlo rado pomažem drugima dok mogu.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!