Bojišnica je podijelila i mnoge ukrajinske obitelji – doslovce. Gdje su prije za koji sat vožnje mogli s istoka Ukrajine doći do svojih obitelji na zapadu te zemlje, sad je to golemi poduhvat.

Preko bojišnice se, naravno, ne može, a za građane su zatvoreni i gotovo svi prijelazi s Krima iz samoproglašene “Narodne republike Donjeck i Luhansk” u Rusiju – osim jednog. Kada se prijeđe i ta granica, onda se mora iz Rusije u Bjelorusiju. I tamo su zatvoreni svi granični prijelazi iz Bjelorusije u Ukrajinu – opet, osim jednog jedinog i to samo u jednom smjeru, prema Ukrajini. Onda su problem i dokumenti: gotovo nitko od njih nema ukrajinsku putovnicu s kojom bi mogli i u EU, mnogi nemaju niti rusku, piše Deutsche Welle.

Sedamdesetogodišnja Ljubova sve je to nekako prošla i među prvima, pored tenkovskih prepreka na granici s Ukrajinom, žuri u baraku humanitarnih pomoćnika. Jer posljednji dio puta, dva kilometra do samog graničnog prijelaza, mora se prijeći pješice. “Hvala Bogu, naši su mi graničari kofer prenijeli na kolicima”, kaže Ljubova. Ali bilo je muka sve to prijeći: tamo je konačno toplo, tako da se može malo urediti i odahnuti.

Tri mjeseca gladovanja za ogrjev

Dolazi iz jednog sela pored Mariupolja koje je pod okupacijom. Njeni sinovi i unuci žive u Odesi i prije ih je svako malo posjećivala: “Sjela sam na autobus i sljedećeg jutra sam bila s njima.” Ali sad je prošlo gotovo tri godine otkako ih nije vidjela: “Kad je počelo, mislila sam da će sve brzo proći. Ali nije.” Nije samo dug i naporan put problem za staricu, nego je to i vrlo skupo.

Ljubova je morala prihvatiti rusko državljanstvo jer samo tako uopće može dobivati mirovinu. “Primam 16.000 rublji (oko 160 eura) mirovine, a samo ugljen i gorivo koštaju me 40.000 rublji. Moram tri mjeseca štedjeti i gladovati samo za gorivo i struju”, žali se Ljubova. Putna karta preko Rusije i Bjelorusije do Ukrajine košta oko 300 eura – za umirovljenicu čitavo bogatstvo za koje je još duže morala štedjeti svaki novčić. Kako bi inače preživjela ovu zimu, ne zna: “Tamo više nemam nikoga.”

Opasnostima nije kraj ni kad dođu u Ukrajinu. Na granici smo zatekli i Irinu koja je došla dočekati svoju svekrvu. “Nju su izbacili iz njene vlastite kuće”, žali se. Irina se nije dala, nego je iz Ukrajine nazvala vojnu upravu u okupiranim područjima. “Neki muškarac koji se predstavio kao pukovnik Aleksej, tek mi je rekao da je svekrva dužna predati ključeve od kuće.” Konačno je došla i starica koju je Irina čekala, jedva uopće hoda od napornog puta. Kao kruna svega, na graničnom prijelazu ne može naći putovnicu. Sva je u panici, makar je svi pokušavaju umiriti. Konačno ju je ipak našla i pokazala graničnoj policiji Ukrajine.

Staklenke s krastavcima mnogo govore

Na granici svi došljaci iz okupiranog područja dobivaju potvrdu o ulasku u zemlju, a humanitarni djelatnici im daju i novčanu pomoć za koju skrbi Izbjegličko vijeće Norveške. Povrh toga, od jedne ukrajinske telekomunikacijske tvrtke dobivaju i “starter paket” za svoje mobitele kako bi se mogli javiti svojim obiteljima u Ukrajini.

I Oleksander drhtavim rukama odmah gura novi čip u svoj mobitel. “Već sam stigao u Ukrajinu”, javlja umirovljenik kroz suze svojoj ženi. Bračni par dolazi iz Alčevska u takozvanoj Narodnoj Republici Luhansk. Supruga je već stigla u Kijev prije par dana, sad će i on za njom. Hoće li se vratiti? Umirovljenik sliježe ramenima. “Svi članovi moje obitelji su otišli. Prije smo spremali i po 50 staklenki kiselih krastavaca i sve smo ih potrošili za zimu, sad još uvijek ima staklenki iz prošlih godina.” Sad se Oleksander još jedino brine za mačke koje su ostavili kod susjeda. “Neki nas smatraju izdajicama, ali nitko nam ne može pogledati u dušu. Mogu vam sigurno reći da je tamo mnogo ljudi koji se nadaju da to opet bude Ukrajina.”

Je li važno čija je bomba bila?

Prihvat tih nesretnika odlično je organiziran: nakon okrijepe u baraci humanitaraca na samoj granici, dolaze autobusi koji će ih prevesti u nedaleki Kovel. Tamo je pak evangelička crkva organizirala prihvatilište, pomoći će im i kupiti voznu kartu do odredišta u Ukrajini, a ako treba, mogu tamo i prenoćiti.

Danas je 44 takva putnika, a došlo je čak četiri autobusa. Mjesta ima dovoljno, a prostora za njihovu skromnu prtljagu i previše. Najmanju torbicu nosi Volodimir. Ima 59 godina i dolazi iz sela pored Oleškija, ali sada stiže iz bolnice u Skadovsku, u okrugu Herson. Prije par mjeseci, u dvorište njegove kuće udarila je bespilotna letjelica. S čije strane, to mu nije važno jer je rezultat bio isti: “Sve mi je letjelo oko glave”, kaže Volodimir.

Slomio je par rebara, a oštećena mu je i kralježnica. “Rusi kažu kako su došli da nas oslobode. Prije smo dobro živjeli i imali smo radno mjesto. Letjelica je uništila moju kuhinju, kako sad tamo izgleda, ne znam. Možda uopće više nemam kuće.” Sada ide u Herson nastaviti liječenje. Tamo mu je i obitelj: kći, tri unuka i dvije sestre. Prije ih je često posjećivao, od njegovog sela mu nije trebalo ni sat vremena. “A sada sam, za istu udaljenost, već drugi tjedan na putu.”

Hoće li se vratiti?

Hoće li se netko od njih vratiti u okupirano područje dok su tamo još Rusi? Jedino nam Ljubova kaže kako hoće. Veseli se što će konačno vidjeti djecu i unuke, ali se boji da će joj oduzeti kuću ako se ne vrati – takvi su propisi za “napuštene nekretnine” na okupiranom području. “Ne može nam se prigovoriti da smo ostali”, kaže Ljubova, i to je glavni razlog da se itko vraća. Ne želi ni misliti da više doista nema ničega: “Ne želim da mi oduzmu kuću, sve moje stvari i fotografije. Ne želim da netko strani ruje po tome.”

No, preko zime svakako će ostati u Ukrajini, a onda treba vidjeti kako uopće nazad. Najprije će joj trebati ukrajinska putovnica jer će u Rusiju moći jedino preko Europske unije – a i to neće biti lako. U svakom slučaju, bit će to veoma skupo za umirovljenicu s 160 eura ruske mirovine.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.